subota, 08.05.2010.
Zašto Balašević nikad nije trebao snimiti film
U Bačkoj Palanci bila je igranka
Ma lažem, ordinarna pijanka
Samo smo brljali
Kako smo starili sve smo surovije tezgarili
Posle se kajali, sve šatro čudili
Dokle smo stigli i kraj kojih smo se krokodila budili
Nešto pre fajrunta prišla mi tipčina
S onim hitlerskim brčićima
Pečatnim prstenom, kravatom labavom
Da časti oduševljen zabavom
Al ja baš nisam fan napadnih pedera
što večno jure konobarice i mirišu na berbere
Al ajde...
Negdje krajem osamdesetih prvi put sam dobio priliku da zaorem malo dublje u tu brazdu Balaševićevog stiha, natopljenog s više od jedne i pol rečenice kako se promatraču prolazniku možda čini. Spoznao sam potpuno novu dimenziju ljepote riječi u jednoj ravničarskoj šansoni i nikad više nakon toga neću pasti na ispitu iz "kolegija" koji mi znači više od pjesme. Studirao sam njegovu poeziju, u glavi slagao tisuću slika, ne priče, nego cijele romane, samo mojom maštom prefarbane, tako dobro sročene, netaknute, neukaljane... tuđim.
Znam da je sebično i pomalo djetinjasto, ali ljepota je u oku promatrača, a taj promatrač sam ja, deran od svojih petnaest, dvadeset, i još ne zadugo, trideset i pet godina. I onda kao po kazni u ime nekih drugih ciljeva, olabavljenog smisla i čudnog besmisla, Đole snimi film o Vasi Ladačkom, dovede glumce, napiše scenarij, početak i kraj i baš tu negdje kod tog kraja uništi ljepotu u oku promatrača jer Vasa svaki put nanovo oživi kada na plejeru otpustim pauzu...
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 11:24 •
0 Komentara •
Print •
#
