Vrijeme se prelomilo na pola i unatoc intervenciji nadleznih sluzbi i dalje curi u velikim kolicinama negdje na raskrscu moje proslosti i moje buducnosti. Dubio sam o smislu koliko ni svi grcki filozofi zajedno, ali i dalje stojim na mjestu dok se sve oko mene mijenja, dolazi, prolazi i nestaje.
Vrijeme se tajno sastajalo dok sam spavao prekriven bezbriznoscu djetinjstva, zaveden beskonacnoscu igre i srece. Tuga mi se najvise priblizila u drugom osnovne kad je uciteljica zbog bolesti izostala sa nastave pa je u zamjenu dosao strogi ucitelj iz susjednog odjeljenja.
Puno toga stane u kofer zivota. Kad se sabiju sve te price jos ostane mjesta i za sadasnjost, no vecina je zaboravi negdje u zurbi spremanja za kraj.
Ne sjecam se tocno dana kada sam shvatio da zaista postojim, ali sjecam se vrlo dobro dana kada sam prvi put zavolio.
Zivot je jednosmjerna cesta, ali svejedno postoji pravi put, pravi nacin.
I tu smo, sami biramo.
Mama je te godine jednog dana nakon posla kuci donijela ploču s crveno plavim prugama na naslovnici na kojoj je pisalo NK Hajduk 1911 - 1981. U ovih trideset godina ta ploča se negdje zagubila i iako zabrinut za njenu sudbinu ostavila je neizbrisivi trag u mojem sjecanju, dovoljno dubok da je na zamisljenom gramofonu mogu reproducirati unedogled.
Mozda sam kao klinac vise bio zagrijan za Hajduka, mozda sam s vecom strepnjom pratio svako nedjeljno kolo, izrezivao raspored utakmica za tekuce prvenstvo iz Sportskih novosti i crvenom olovkom zaokruziovao velike derbije, mozda sam previse odrastao da bih stao u onaj dres s brojem 11 kojeg je mama prisila na cisto bijeli majcu i mozda sam
predugo cekao da opet odem do Poljuda, ali nikad ga nisam prestao voljeti. I on i ja mijenjali smo drzave, granice, rezime, mijenjali smo sretne dane s onim tuznima, iscekivali kaznu zbog suzavca protiv Olympica, sa strepnjom cekali zadnje kolo osamdeset i neke da ne ispadnemo iz lige i sve to u zadnjih trideset i nesto godina. Danas gubimo od prosjecnih europskih klubova, nemamo trofeja i velikih igraca, ali imamo povijest, tradiciju i veliku ljubav, imamo pricu staru sto godina i imamo zavjet da se nikad ne rastanemo.
Sretan ti rođendan najdraži klube!
Vecer je bila hladna i mraz je nekako snazno stiskao staklo skolskog prozora i mutio mi pogled u daljinu. Imao sam osam i nesto, balavi deran koji u skoli nikad nije imao puno problema, a dovoljno daleko da osjeti teret zivota. Bio je prosinac, i to negdje pred kraj. Lupkajuci po stolu s olovkom nervozno sam iscekivao skolsko zvono. Danas tata dolazi po mene i idemo u njegovu firmu. Dolazi Deda Mraz. Krupan lik s bradom kojeg sam se vise bojao nego sto sam mu se radovao, ali to je bio pravi deda mraz s pravim poklonima za razliku od onog maminog iz općine kojeg smo rijetko vidjali i ciji su paketi bili paketici, s malo slatkisa i nepotrebnim stvarima za jednog osmogodisnjaka. Dvorana je bila puna tatinih kolega s klincima poput mene i brata. Prigodni program samo je nepotrebno oduzio ono zbog cega smo svi tu, dok sam ja u glavi vrtio milijun scenarija ovogodisnjeg novogodisnjeg paketa. A u paketu sam dobio bolnicka kola na baterije, brdo cokolada i kraš bombona. Sreca na licu nije se morala iscrtavati da bi bila vidljiva. Volio sam tatinog deda mraza i volio sam tu toplinu u decembru.
Sto i nesto slicica portretnih fotografija, uglavnom u dobrom izdanju, skockano i sredjeno, smijulji mi se svaki dan kad se ulogiram u mlin vremena koji je izmislio tamo neki geek iz amerike kako bi jednog dana cijeli svijet stao u jedan adresar. Da se razumijemo nisam se ni ja dao odmah. Kao stara internetska njuska odbijao sam registraciju, izbjegavao oveca drustva gdje bi se poveo razgovor o fejsu, a onda jednom kada sam se najmanje nadao ulovio sam sebe kako popunjavam obrazac za prijavu. Dogodi se pomislih, sta sad, nije prvi put, a i mozda ispadne i nesto dobro iz svega toga.
I ispao je iz ogledala jedan stariji ja. Jednog jutra moje ime u trazilicu ukucao je prvo jedan, a potom i drugi skolski, osnovnoskolski, kolega. Izbrazdana lica, oprana prolaskom dvadseset i nesto godina podsjetila su me na neminovni protek vremena. Prolaznost neko vrijeme izgurana iz fokusa opet se nametnula kao glavna tema. Gledajuci njih konacno vidim sebe. Nadvijam se nad ogledalom ne vjerujuci da sam jos jucer sam sebi izgledao mladje. I tu smo sad moj prijatelj Saša i ja, pricamo kako je tko potrosio cetvrtinu stoljeca, tko je i kako izdao svoje djecacke snove i kako bas nitko nije u kontaktu s njom.
Netko se grubo nasalio sa mnom kada mi je cijeli zivot i sve ljude koje sam ikada upoznao izvukao iz proslosti i promijesao u istoj tocki vremena. Mozda je to samo jos jedna u nizu drustvenih mreza, a mozda i nije tako dobro sto me je pronasao...
U zivotu dodju oni teski dani kada izgubis dragu i blisku osobu. U trenucima kada ti je tesko itekako cijenis svaku rijec utjehe koju ti udjele tvoji najblizi, tvoji prijatelji, kolege, susjedi.
Jednostavno pamtis bas svako lice koje je doslo taj dan kad si sahranio oca da ti stisne ruku. Bol se lakse podnosi kada se podijeli, kada nisi sam.
Danas je pokopan poljski predsjednik Lech Kaczynski. Ispratile su ga stotine tisuca njegovih sunarodnjaka i prijatelji koji su dosli sa svih strana svijeta unatoc blokiranom zracnom prometu u vecini Europe. Nas tamo nije bilo. Iz nase kuce nitko se nije pojavio. Poslali smo brzojav sucuti i ispricnicu jer eto daleko je Krakow da bi se islo autom, a i skupo je, sutra je radni dan, neki nemaju putovnice... Izgovori koji lose zvuce...
Slovenski predsjednik Turk uputio se na dalek put. Ivo nije. A mogao je, ako nista drugo pricekati Turka kod motela Plitvice pa dalje zajedno, a i trosak je manji...
Ovako ispali smo sebicni i neosjetljivi zbog malo vulkanske prasine iako je upravo taj Lech Kaczynski bio jedan od rijetkih predsjednika koji je dosao nasem Ivi na inaguraciju.
Jedan narod izgubio je oca, a mi susjedu nismo otisli na sprovod.
Sjede dva umirovljenika na klupi u parku mladosti, ispred njih sahovska ploca, dva kralja, bijela kraljica i jedan crni pijun. Umirovljenik koji je pristao da mu drzava dug otplacuje u ratama likuje jer je stjerao u kut kralja od umirovljenika koji je odlucio uzeti pola povijesnog duga, ali isplata odmah. Sve crne pijune pojela je bijela kraljica. Posljednjeg, polje prije kraja ploce.
Na televiziji eskadrila potrosenih likova upravo maže oci davno oslijepjelom narodu. Kako nije zabranjeno pusenje u zatvorenim prostorima vecina popusi ponudjeno i zadovoljno klimne glavom.
Na fejsbuku grupa gradjana baca kamenje, nosi konop i potpaljuje lomacu.
U isto vrijeme jedan buduci kralj mijenja plocu nakon prespavane noci i šutira poput probusene lopte nekoc jaceg od sebe, sad vec do neprepoznatljivosti pretucenog crnog kralja s pocetka price.
Ostavljen na cistini crni kralj predaje partiju.
1964. godina, mjesto radnje SFRJ, dva djecaka na putu do skole...
"Sta je tvoj otac? - pita zajapureni djecak drugog djecaka
- Profesor na fakultetu - sramezljivo odgovori drugi, gledajuci u pod te ocekujuci najgore uzvrati - A tvoj?
Moj je zavrsio cetri razreda osnovne, kopa kanale, radnik."
2010. godina, mjesto radnje RH, dva predsjednicka kandidata na putu do Pantovcaka
"Moj protukandidat je elitist i licemjer, knjiski covjek, pa molim Vas lijepo sta je on to radio u svom zivotu do sad!?" - rece jedan od njih
Stigle su me godine iz filmova. Na televiziji Povratak u buducnost 2 i godina 2015. Auti lete zrakom i sve je nekako supersonicno. Buducnost koja je osamdesete djelovala udaljenije od Marsa, u ritmu ponedjeljak - petak došuljala se u "danas". A mi još uvijek pred zimu mijenjamo gume i trazimo one koje najbolje prijanjaju na cestu. Vozimo se na naftu i ratujemo. Dobro, ja i moj komsija trenutno ne, ali u svijetu zlo radi velike derneke.
I kao da je netko namjerno urusio svijet koji sam sa deset i pol gradio tako u detalje. Nema bas nista senzacionalno u ovoj nasoj buducnosti osim sto su dva americka strebera izmislila fejsbuk da mogu usisati sve ljude iz proslih zivota i istresti ih na jednu hrpu, kao s namjerom iscupane iz jedne tocke vremena. I tu smo na na tom kupu raznih likova u buducnosti bez svemirskih odijela i mlaznog pogona na nasim iskreditiranim autima.
Život je čudna biljka i ne daj baš nikad da bude slučajno.
Trenutak je zamrljan kao namjerno stalnim upadicama proslosti i vremena koje dolazi. Uhvacena u klopci sadasnjost robuje prozivljenome i jos nedozivljenome.
Znam, pricao sam bajke kad je trebalo, a danas sam suviše realan i pomalo prazan, nekako dokučiv.
Volio bih da vrijeme ne postoji, da je zivot samo mozaik u kojem biramo uvijek lijepe stvari, dobra druzenja i komadic srece.
Prozet mislima zauzeo sam stav neodlucnog biraca koji ceka da mu drustvo ponudi dobar razlog da nekog zaokruzi na listicu. Nece ici. Slegnuo sam ramenima i oteturao u novi dan koji su veceras najavili u vremenskoj prognozi. Jedan oblak, malo nacrtano sunce i par kapi kise. To je za pocetak, ostatak docrtaj sam...
| < | veljača, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Slike iz djetinjstva sa tu i tamo kojom aktualnom temom
>> moji, a meni najdrazi...<<
Kad nebo primi boju tvojih ociju...
1999.
O Balasevicu!
1988.
O vojsci!