Korak od sna

Na Internetu sam prvi put bio kao balavo dijete 1996. Cijeli koncept mi je bio vauuu. Uglavnom sam ga hvatao preko javnih akademskih ustanova kada sam 1998. kupio prvi modem. I davao krvave pare jer HT/T-com je drao Internet korisnike kao rijetko koga ili što.

Kako se Interent širi, mreža je sve gora. M.B. (42), najčuveniji građanin Bugarske u Hrvata i osnivač najgoreg Internet tabloida u RH shvatio je da su ljudi dobrim dijelom stoka i da treba dugoročno to svakako iskoristiti. Čovjek je to vidio pred 20 godina, a ja sam bio mlad i naivan. Objasnio mi je to tada u lice, a ja nisam vjerovao toj viziji. Kako sam bio u krivu. Kako ide vrijeme, Internet je sve gori.

Blogovi su isto nekada bili cool, sada baš i više nisu. Više od dvije godine nisam ovdje prismrdio, ne stignem. I mene će moja majka mikropoduzetnikom zvati. Prošle godine sam se nekako stabilizirao, zaradio neku kunu, a 2020. trebala je biti prava godina. U ovo doba sam bio 2019. izbezumljen jer sam radio na nečemu za TV (uskoro ćete to gledati), jer Google me ubijao. Radim to godinama, ali 2019. je bila prva godina da nisam mogao izvući pravu informaciju. Google je postao beskoristan, sve što mi je trebalo, bacalo me na kineske firme. Nikada se nisam tako dugo mučio za tako malo podataka. Jednostavno sam bio premoren. Tiskani izvor ne postoji. 2010. sve te podatke bi izvukao s dva dana rada, ovako sam dvadesetak dana po nekoliko sati provodio uz ekran probajući napisati najelementarnije informacije. Google jednostavno je prestao biti koristan, samo je alat za reklamu.

Yahoo mail za ovaj blog, nisam dugo otvorio i jednostavno mi je izbrisao sav sastav. A imao sam divne blogove. Najviše mi je žao kratke korenspodencije Ivanom-Goranom Vitezom, ali i s još nekim ljudima s bloga.

Za 2020. sam planirao postepeni bijeg iz medija. Kupiti Daciu ili nešto u toj kategoriji uz EU poticaje i lagano se micati iz medija. Voziti Bolt/Uber, do kraja 2020. odplatiti novac koji bi posudio od familije i nikada više biti u medijima. Bio sam lagano sretan pred prošli Božić. Slobodna Dalmacija mi je izvukla diplomski rad iz 2011. i prikazala ga na dve stranice negdje u ovo doba 2019. Bilo je puno dogovora za razna piskaranja u 2020. A dobili smo potres i koronu. Šteta. Baš mi je žao.

Mini-biznis nisam zatvorio isključivo zbog Plenkijevih mjera. Pokupio sam one na proljeće i sada sam se kvalificirao za ORM listopad-prosinac i to isključivo zato na gospodarskoj osnovi jer me u 2019. relativno dobro išlo pa sam na osnovu toga moga prijaviti gospodarski pad. Mislim da je ovo sumrak za sve ljude koji se bave intelektualnim uslugama. Mislim da nikada nije bilo teže.

Da se razumijemo, ovo je neusporediva situacija s ratom ili kakvom jačom gospodarskom krizom. Ali u ratu uzmeš pušku i odeš se boriti. Kako se boriti protiv virusa o kojemu nitko ništa i dalje ne zna? Možda znaju Kinezi, ali njima je ovo super, prodaju medicinske opreme svima. A imaju ljudi viška.

Strašno sam umoran za svoje nježne godine. Nikada manje novaca, nikada više problema s nekim rođacima, nikada više pesimizma među nekim ljudima kojima to ne priliči. I nedostaje mi doba kada je Internet bio neviniji, kada sam ja bio mlađi (baš sam u onome, nazvat ćemo to Balaševićevom dobu, dovoljno sam star da nisam mlad, dovoljno mlad da nisam star), kada su ljudi više vjerovali u sebe.

Hrvati su generalno nakupina ljudi koja je bolesno pesimistična. Većina ljudi koje znam da plivaju u novcu i nekretninama, oni ujedno i najviše kukaju. Kako je moguće da netko kuka koji pliva doslovce u obilju? Kakva je to perverzna logika?

Toplo se nadam da ćemo svi preživiti 2021. Ona će biti gora nego 2020. Neće više biti EU pomoći, sve što neće moći stajati na tržištu, nestat će. Čim se opet otvore granice, barem će 100 000 ljudi u maćehu Njemačku. Nadam se da će me vrijeme i Bog demantirati.

Ne želim se pretvoriti u one neke ljude rođene između 1962. i 1977. koji misle da je sve propalo i da nema pomoći. Znam ih dosta. Ili pak u ljude 55+ koji su u prijevremenim mirovinama i čiji se život sastoji da se dignu u osam ujutro, da otvore Internet i da do 20h navečer 12 sati pišu gadosti na svim mogućim komentarima jer ih ubija činjenica da su ostarili, da nisu ništa napravili i da ih djeca i unuci mrze i preziru. To ne želim postati. Dio ljudi iz starijih generacijea su tako bez nade, tako ne vjeruju u sebe, tako su pesimistični i nikoga ne vole. Kako je moguće da ti ljudi nikoga ne vole? Nikoga, pa ni sebe.

Temeljna istina je da Hrvatska je omanja zemlja u kojoj trenutno ima oko 3,5 milijuna stanovnika. Hrvatska se nalazi na strateški važnome položaju i može se za 5-10 godina bez problema preustrojiti u funkcionalno društvo i državu. Sve ostalo je laž.

Zvuči blesavo, ali svima želim da prežive 2021. kako bismo mogli u 2022. opet nešto lijepo izgraditi. Za sada tvrdoglavo odbijam emigrirati. Želim da ova zemlja bude bolja.

Pero Panonski, 883. put
Možda se zavratim prije 2022. na blog