Korak od sna

Thompson. Govorimo o čovjeku koji se kune na obiteljske vrednote, a razveo se. I to crkveno. Tko imalo zna kanonsko pravo, a nešto ga sitno znam, u tadašnjem sustavu je postojala sam jedna realna opcija i Danijela Martinović je velikodušna žena. Bome, ni plaćanje poreza mu nije jača strana. Ali. Jedan veliki ali. To je Thompson.

Ajmo prestat lagati, kada je neki tulum pri vrhuncu, ima dva smjera, ili će neka budala navrnut nekakve srpske narodnjake (kod moje generacije malo teže), ili će se izvući nešt od Thompsona (Anicu Kninsku kraljicu, Pukni puško ili tu nešta) i krenut će nacionalno-alkoholni delirij. Pjevat će svi. Desni, lijevi, visoki, mršavi, debeli, niski, Hrvati, nehrvati (uključivo Srbe, da još postoje Srbi u Hrvatskoj, barem u Zagrebu ih ima), eventualno kakav vegan/ka koji glasa za Zagreb je naš će se namrgodit i reći svima da su seljaci. S obzirom na činjenicu da je tome veganu predak često neki gorštak koji se spustio 1945. u Zagreb, ima neke teške tragikomedije, jer postoji dobra šansa da su se Thompsonovi preci i veganovi negdje sreli, a možda i križali.

Thompson nije muzika za fine dvorane, nego za stadione. Kako opet nešto sitno znam i o stadionu, pojavio se na stadionskim zvučnicima za vrijeme Račana i Stipe. Račan je bio nesposoban i nevoljki, Stipe sotonski zao i oni su stvorili Thompsona. Franjo Tuđman je stavio embargo na sav takav tip muzike u široj upotrebi. Taj i takav Tuđman je bio ljevičar koji je sustavno čistio sustav od bilo kakvog tvrđeg desničarenja, a ako je koristio tvrđu desnicu, onda ju je doslovce koristio kao instrument. Tuđman nije bio ustaša, nije bio desničar. Je li bio nacionalist? Svakako. Ali kao što u svakom poštenijem engleskom/britanskom udžbeniku uvod u politologiju piše, nacionalizam nije ideologija, nego nad-ideološki stav da se pitanje države-nacije rješavaju unutar te države-nacije.

Thompson je teška artiljerija sa stadiona. Stadion je nepristojno mjesto. Nacionalističko, šovinističko, bezobrazno. Nogomet je rat drugim sredstvima. U Engleskoj svakoga vikenda ljudi pogibaju u navijačkim obračunima. Ljevičarske floskule o mirnim engleskim stadionima stoje, jer na samom stadionu nasilja nema, ali 3 metra od stadiona je ludnica. Prava, pravcata ludnica, tuče i obračuni kakvi su ovdje odavno prestali. Zanimljivo, preko granice istočnije, dalje se tako navijački živi.

U takvom okruženju Thompson je navijačka ikona. Za njegov osobni moral, zaboli svakoga jedna stvar. Pa to je nogomet vi hrpo budala. Najbolje kako je hrvatska ekstremna ljevica odjednom postala nogometno svjesna. Thompsonov opičeni fiškal Davorin Karačić, twitter ovisnik, čovjek s kojim se ja ideološki ne slažem, izvukao je na svome twitteru što su pojedini uvregjeni i iznanagjeni ljevičari radili za vrijeme utakmica prvenstva. Sprdali reprezentaciju i nogomet. Dakle, hrpa bezobraznih lažova. Kada je krenuo fight na Facebooku i Twitteru i kada su moji pojedini lijevi prijatelji počeli buniti nek zapru glupe žlabrnje jer da rade više štete nego koristi, onda su im ovi Jugosi vikali da su Bujanec ili tu nešta slično.

Po prvi put nakon ne znam koliko vremena injekcija optimizma je napala Hrvatsku. Taj doček, koji je premašio papu Ivana Pavla II., Janicu Kostelić, rukometaše, vaterpoliste i sve moguće, da se Tuđman digne iz groba, manje bi ljudi došlo, takav doček je mjesto za Thompsona. Jer ti ljudi koji su izašli slušaju Thompsona. Da, većina stanovništva Hrvatske sluša Thompsona. Sluša ga jer je bezobrazno nacionalistički, jer je simbol ratnoga prkosa i jer većina europskih nacija ima svoje verzije Thompsona. Većina Hrvatske je nacionalistička, što s obzirom na iskustvo 20. stoljeća samo budalama nije bistro. Ja sam nacionalist. Inkluzivni nacionalist, ali nacionalist.

Beljak, Klauški, kompletna N1 televizija, razne antife, propali novinari Novoga lista, Duhaček, nekakav dalmatinski anonimus iz Švedske nisu mjerilo Hrvatske. Niti ih zanima nogomet, niti ih zanima reprezentacija, a i Hrvatsku ne vole. Štoviše, mrze je. Štoviše, taj neki Duhaček, koji zanimljivo u rodnom Sarajevu se ne usudi pisati, cijelo prvenstvo kmeči kao mala curica protiv nogometa i repke.

Hrvatskoj je trebalo nekoliko dana iluzija, nekoliko dana optimizma. Naravno da se ništa pretjerano neće promijeniti. Nije ni 1998. Ali ljudima oduzimati pravo na slavlje i bezgraničnu sreću je sumanuto.

Od ovog anti-Thompson kmečanja, najveću korist će imati Thompson. Stvorili su ga Račan i Mesić. Sad će opet mu porasti popularnost. Jedini je problem što je ova jugoslovenska ekipa dodatno zakopala hrvatsku ljevicu u teška govna u kojima se ovako nalazi. Svaki put Željka Markić otvori svoju zlobna usta, gorespomenuti Jugosi je opravdaju svojim ponašanjem ovaj tjedan. Od ekstremne desnice u Hrvatskoj, ekstremna ljevica je sedam puta gora. A ekstremna desnica je iracionalna, destruktivna i naporna. A jugoljevica je sve to, samo sedam puta gora.

Pero Panonski, 881. put

06.07.2004. je nastao ovaj blog. Star je 14 godina. Nažalost, Hrvatska je gora nego tada. Ivo Sanader, kakav god da je, lijepo je lagao, dobro iskorištavao višak novca u optjecaju i bili smo sretniji nego danas. Ja sam imao manje kila i više kose.

Nama treba ovdje nekakav Viktor Orban ili nekakva Lega Nord, dakle kajkavska autonomaška opcija, koja će cijelu državu povesti u bolje sutra. Jer ova jugo-ekipa je zlo, HDZ je klepotomanski, SDP će nestati, a Živi zid je ispostava ruske tajne službe.