Korak od sna

Hrvatska je šašava zemlja. Baš su šašavi ti Hrvati, da parafraziramo čuvenog Obelixa. Obično u političkoj areni stranke se međusobno svađaju, ali kod Hrvata se svađaju unutar samih stranaka. Ali ajde, bilo je i puno gorih sukoba.

Povijest unutarnjih sukoba je duga i nesretna na ovim područjima. Aleksandar Karađorđević je ubio Stjepana Radića. Ustaše su ubile Aleksandra Karađorđevića. Tito, kada je završio u Kominterni u Moskvi cinkao je i u smrt poslao cijelo prijeratno vodstvo KPJ. Ono slovensko smeće Josip Kopinič je 1941. uništio svu inteligenciju KPH kada ih je ostavio da ih ustaše uhvate i pobiju poslije bijega iz Kerestinca (August Cesarec - Živjela sovjetska Hrvatska!). Onda je pak Pavelić za rata ubio Vladu Singera, Mladena Lorkovića i Antu Vokića.

Tito je poslije rata ubio Andriju Hebranga (cinizam više klase - službeno se objesio o radijator u zatvoru koji iste nikada nije imao), pa za vlastite ljude otvorio Goli otok (kao ironija sudbine, neki su tamo vrlo vjerojatno ubijali po Bleiburgu i Križnom putu), pa malo na zatvorsko hlađenje stavio 1956. Milovana Đilasa, a kao vrhunac političkoga udara, 1972. uništio je hrvatsko i srbijansko partijsko vodstvo. Iako su se CK iz Zagreba i CK iz Beograda oko toga malo slagali, slagali su se da Jugu treba postaviti na ekonomske temelje. SFRJ se raspala kada su Savka i Latinka nestale s političke scene. Ti ljudi iz Hrvatske i Srbije koji su bili 1972. uništeni, bili su relativno mladi i relativno dobro obrazovani, izvukli bi Jugu iz gliba, barem ne bi Latinka poslala tenkove na Zagreb, pregovaralo bi se. Ako netko mlađi čita ovo, vrlo vjerojatno se pita tko su svi ovi ljudi, za većinu njih nikada nije čuo. Naime, većina profesora povijesti u svim školama teško dođe do 20. stoljeća. Važan je srednji vijek. I svi oni mađarski kraljevi koji su vladali Hrvatskom.

Kraljevina Jugoslavija, unatoč svojoj brutalnosti, barem je tjerala nekakav kapitalizam, pa da se 1945. obnovio stari režim, barem bi se pravocrtno razvijali poslije rata. I ne bi bilo Bleiburga, Križnih puteva i Gologa otoka, pogotovo da se vratio u sedlo knez Pavle. Dobro, to je ki-bi-da-bi. Ali sigurno je da 1941. nestao svaki oblik meritokracije, pa danas gledamo da se vozači u ministarstvima, koji imaju astronomske penzije za hrvatske uvjete, navještavaju se po ključu koji je navodno nestao 1990.

Demokratske promjene kod nas idu unatrag. Tuđman, kakav god da je bio, a baš ga nisam volio nešto kada je bio živ, barem je upostavio nekakav državni okvir. One 2000. očekivalo se čudo, a dogodilo se to da su nas izručili u ruke Todoriću i da je strani kapital dohvatio sve zdrave dijelove ekonomije, nakon Franjina eksperimenta s privatizacijom po rodijačkom ključu. Npr. za Račana privatizirana je većina banaka. Spominjao sam Đilasa, danas i dalje u rukama drži ona Nova klasa koju je opisivao i to njihovci potomci u drugom i trećem koljenu. Tuđman je barem pokušavao nekakav paritet napraviti, ali Račan je dokrajčio svaki smisleni razvoj. Plus toga, izumio je sotonu Milanovića.

Drže nas iste obitelji koji su kroz 1941.-1945. poslali jedno dijete u ustaše, drugo dijete u partizane (brat ili bratić Maksa Luburića je bio partizanski komesar, tako da su međusobno slali jedan drugom bianco primjerke dokumenata, zlu ne trebalo, inače svi Luburući s Durmitora), tako da ista prezimena se mogu naći s jedne i s druge strane, dok je HSS-ovska naivna većina više-manje išla u regularnu vojsku - Hrvatsko domobranstvo. Poštenje je očito bila glupa opcija. (Zapravo Maček je kriv za dosta, ali o tome drugom prilikom.)

Zapravo kada se sagleda povijest ovih nesretnih prostora, onda ne treba čuditi da se HDZ i SDP unutar sebe tako razračunavaju, ipak su obje stranke nastale iz Saveza komunista Hrvatske i ne znaju nijedan drugi način od prezentiranoga. Jedini problem je što mi tu nemamo vremena za njihove kvazititoističke igre.

Većina potomaka mislećih građana, čiji preci nisu okrvarili ruke s ustaške ili partizanske strane (nisu ni svi ustaše i partizani bili zločinci) danas ne može u ovakvoj Hrvatskoj dugoročno izdurati. Ima konačno posla u Hrvatskoj, jer je valjda otišlo 300 tisuća ljudi. Poslovi su naravno ogavno i nikako plaćeni. Spoj prevelikih poreza i davanja u kombinaciji da je dosta velikih i srednjih poduzetnika pokvareno do srži.

Zato se ide van. Dok RKC u svome bajoslovnom bogatstvu (koje je dolazi iz državne sise) bulazni da idu van oni koje ne vole Hrvatsku, van se ide jer se ovako više ne može. Jer se ne može gledati kako zemlja sustavno propada u eskapadama djece Nove klase u obliku Plenkovića i Bernardića. Ova zemlja je u ovakvom smislu jednako besmislena kao što je bila socijalistička Jugoslavija.

Mora se jednom prekinuti ovaj prokleti niz korupcije i nepotizma koje zapravo traje od 1918., ali koji je doslovce uveden 1941. kao jedini način napredovanja i koji je 1945. ponovno potvrđen i koji je trebao nestati 1990., a nije.

Ostat ćemo bez svega mlađega od 45 godina, svega što govori nekakav strani jezik i ima nekakvo konkretno i koristivo znanje. Nedostaje radne snage doslovce u svemu, ljudi bi se vratili kada bi znali da će imati dobru plaću i poštene šefove. Jer u Hrvatskoj, većina ljudi na vodećim mjestima su psihopati i sociopati koje misle da je sadizam nešto normalno.

Kriza upravljanja je ona riječ koja drma ovu zemlju od 1941. Ovdje su skoro na svim upravljačkim mjestima krivi ljudi, ljudi koji u pravom kapitalizmu ne bi dospjeli nikamo. Zato treba proklinjati i ustaše i komuniste koji su takav model napravili kao pravi. Jedina prava politika je ekonomski prosperitetna politika. To ne nudi ni HDZ, ni SDP, a još manje Živi zid.

Nama treba nulta godina. Samo to je uz ovakav HDZ, HNS, SDP i Živi zid (koji je skup psihopata svoje vrste) stvarno teško izvesti. Oni svi koji su vani to znaju jako dobro, zato i jesu tamo. Sve su tu lako sredi, ovo je mala zemlja, ali ova stoka od djece i unuka Nove klase teško da će zemlju prepustiti sposobnima i poštenima. Pa što ako u procesu i nestane države? Pa nije da su nešto svi iz HDZ-a i SDP-a emotivnu vezani uz Hrvatsku. Jedino su egzistencijalno vezani uz njen proračun. Ut sementem feceris, ita metes! (Kako siješ tako ćeš i žeti!)

Pero Panonski, 882. put