Korak od sna

Jučerašnja Knjazova emisija o Zagorki je bila knjazovski produkt za široke narodne mase. Zaboravila je Maru Matočec, jednu zafrknutu podravsku seljakinju, aktivisticu HSS-a i feministkinju s terena koja je npr. sredila onaj stan Zagorki na Dolcu. Bile su prijateljice, ali Zagorka nije nikada bila od praktičnih stvari, bila je bogataško dijete, super sposobna kao novinar i spisateljica, ali za životne stvari neviđeni antitalent, pa je tu uskočila udova Matočec.

Mara Matočec je pak bila dragi gost svih podravskih škola, pa tako je uvijek imala otvorena vrata kod moje bake i djeda. Žena je bila nevjerojatna, udovica s hrpom dječurlije, stigla se baviti politikom i pisanjem i još ići po terenu. Bez nekakvog pretjeranog formalnog obrazovanja, žena je bila ravnopravna sa svima. I svi su je, osim jednog đurđevačkog HSS-ovca, voljeli.

Jedna moja prabaka je išla u školu u Varšavskoj sa Zagorkom. Uvjeti su bili grozni, bakina sestra i baka su također pohađale tu sadističku školu koja je uglavnom ličila na one ustanove RKC-a iz irskih filmova gdje se časne sestre dočepaju cura, bilo u obrazovnim ustanovama, bilo u sirotištima, pa onda se sadistički iživljavaju u svakom pogledu. Obrazovanje je bilo kvalitetno, ali skupo, a uvjeti životi divljački.

Uglavnom, drugarica Rada Borić jučer je zaboravila spomenuti da su žene u Austro-Ugarskoj mogle biti i učiteljice, što su bile moja prabaka i baka. Doduše, bila je tu caka, moglo se biti učiteljicom samo do udaje. Kada je moj prabaka se udala i krenula rađati, jednostavno je prekinut radni odnos. Iz penzije je izvučena 1914. jerbo su svi učitelji bili mobilizirani i poslani da poginu za cara, kralja i tešku budalu Josipa Franju I, Bog mu daj duši po pravdi, ratovi su često presudni da žene dobiju ravnopravnost. Da žene nisu u oba svjetska rata radile u tvornicama i tu kvalitetno, teško da bi imali današnju ravnopravnost.

Sve te obrazovane i samoobrazovane žene su imale neku solidarnost među sobom, u Hrvatskoj nije bilo organiziranog ženskoga pokreta, ali postojao je neformalni pokret za borbu ženska prava koji je prelazio granice političkih podjela.

Protiv ženskih prava tada su redovno najglasnije bili Dalmatinci (koji su npr. držali Obzor i kasnije pojedine katedre na Sveučilištu, strastveno mediteranski mrzeći žene) i klasične seoske ženske babe. Ništa gore od toga, kada se ta zloba spoji, sačunavaj nas Bože.

Bapski mentalitet nema veze sa spolom i rodom, ali tijekom hrvatske povijesti, bilo je više ženskih baba, nego muških, što je ostavilo traga na jeziku. Danas, muške babe vode nad ženskima. Prvi preduvjet za bapski mentalitet je besposlenost, umišljenost i višak vremena. Babe su one osobe koje kvocaju i vide sve negativno, mrze tuđi uspjeh i polude kad netko pokušava nešto promijeniti, kao što je bilo u slučaju Marije Jurić Zagorke i Mare Matočec.

Godinama sam korisnik Twittera i to onaj manjinskih u Hrvata, poslovni. Ove godine sam na tri različita mjesta slušao kako u internetskom marketingu u Hrvatskoj ide sasvim okej s Facebookom, Instagram je pravi hit, ali taj Twitter, to je mrtvorođenče.

Uglavnom, nitko se nikada neće izjasniti zašto je to tako, ali poslije toliko godina gledanja twitova punih mržnje, ironije i prijezira, mora se reći da hrvatski twitter je mjesto za babe. Uglavnom lijevo usmjerene babe. Prednjače saborski zastupnici i razni političari, a najveća baba i snowflake je jedan lingvist koji je kao državni dužnosnik ljubavnici preko ministarstva plaćao školovanje, a sebi sređivao auto-dijelove. Ne smije se zaboraviti ni jednu sijedu glavu, koju sam ovdje sustavno branio kada je vodila državu, koja je postala svojom karikaturom. Ovako zvuči hrvatski Twitter, kao ovaj paragraf.

Posebna klasa su akademski preplaćeni politolozi, svi redom nježni muškarci, spremni braniti Twitter od nacionalista, kršćana, muškaraca koji vole klasične žene, oni se pak brinu zbog gladi u Africi, uzbuđeni su zbog nestanka šuma u Amazoni. Puni ironije i toksičnosti, to su izgleda duboko nesretni ljudi koji žele da svi budu takvi.

Posebno zlobno krdo su mlade kvazifeminstkinje, diplomirane novinarke ili studentice novinarstva, razne studentice FFZG-a, koje pak vide u svemu patrijarhat i klerikalizam. Smisao za humor na razini čuvara Gologa Otoka, spremne se zabiti u tvoj Twitter račun, prijaviti te, blokirati, ono, upropaštava ti biznis, zato jer oni misle da si oličenje patrijarhata.

Gay aktivisti su isto jaki, a slično se ponašaju kao kvazifeministkinje, s time da u svemu vide ustaštvo. Hodajući stereotipi, kao da su ispali iz South Parka, nešto nadrealno, odbijam vjerovati da su svi gay ljudi takvi, ali ovi na Twitteru jesu.

S poslovne strane, ti ne možeš ništa plasirati na hrvatski dio Twittera, na kojem vlada jednoumlje prožetom toksičnom ironijom, koje paralizira ikakvu smislenu marketinšku kampanju. Sve je to iz uloge žrtve, nevjerojatno nešto, nemoguća je normalna rasprava, iznošenje ideja, bilo kakav smisleni racionalni razgovor.

Marija Jurić Zagorka se cijeli život borila da izađe iz pozicije žrtve. Nije to bilo uvijek najsretnije, ali onda je nabasala na odlučne ljude kao što su bili Mara Matočec. Da su svoju karijeru Zagorka i Mara Matočec započele na Twitteru, nitko živ ne bi čuo za njih, naši twitteraši bi ih pojeli svojom negativom. Srećom, pa tada nije bilo Twittera. Hrvatski dio Twittera je Sjeverna Koreja Interneta, kao što je jedan twitteraš nedavno utvrdio.

Poslije toliko godina hrvanja sa svim ovim ljudima, čudim se sam sebi zašto sam još tamo, ali posao je posao.

Oznake: twitter