Korak od sna

Bio sam u četvrtak na izvanrednom koncertu Boe. Kada je zasvirala "Zemlja" (1991.) otišao sam nekamo daleko, u neki drugi svijet. Ta mi je pjesma nešto posebno, nekako je volim. Npr. moja mila majka nikad ne shvaća moju udivljenost muzikom. Točnije pojedinim pjesmama. Da koji mi je vrag. Ljudi se često čude da zašto toliko znam o pojedinim pjesmama i autorima. Ali kad je poezija predivna. Ujević, Kranjčević, Matoš, Domjanić. Izdanja MH. Držim ih pomiješana s malim izdanjima Marijana Cipre. Odmah iznad njih su KS-ove male knjižice "Sveti Pavao", "Vjera Katoličke Crkve" i "Protestantizam", a ispod njih dva suvremena izdanja Biblije na američkom (NIV) i britanskom engleskom (TNIV). Taj kup mi u mnogome određuje ličnost.

Prije koncerta udivljeno pričam o ovoj tužnoj zbirci priča koje je napisao glavni autor Crvena jabuke od 1986. do 1991. Prijateljeva cura se čudi da kako netko muški može voljeti Crvenu jabuku i da koji nam je vrag da nas ima toliko. Njoj su Brkovi omiljeni band. Kažem ja, da sam rak po horoskopu. Kaže ona sućutno da razumije. Zlaja Arslanagić rođen je 1964. Dvadeset godina ispred mene. Kao klinac izrazito sam volio Nove fosile, Prljavo kazalište, Crvenu jabuku i Valentino. Zašto su mi ležala dva sarajevska banda, za koje sam bio uvjeren da su iz Zagreba (čini mi se da u mojoj klinačkoj perspektivi je očito sve što je valjalo bili iz Zagreba), ne mogu reći. Dan danas, često pustim sebi prvih pet albuma Crvene jabuke. Neka dječja radost. "To mi radi" mi je pak uspomena na onu u koju sam bio smrtno zatreskan i naravno, nije bilo ništa. Osim što mi je postala arhetip za ženu. Ali pisao sam previše o tome. Dosadan sam sebi, kada pijan se nje sjetim nakon toliko godina. Idiot.

"Možda će sutra biti sunčan dan" sastoji od 12 kratkih priča o sarajevskih izbjeglicama u Londonu. De facto, to je sve ista priča. Prva, pisana u prvom licu na prvih mah zvuči kao memoarski zapis. Arslanagić je pjesnik i u prozi. Iskren. On je pobjegao iz Sarajeva jer rat nije njegov svijet. Pobogu, do 1991., do svoje 27. godine napisao je antologijske pop pjesme. Zlobnici će reći da nije Cesarić, ali meni Cesarić ne progovara. Mene Cesarić ostavlja hladnim. Meni progovara sarajevski mladac u svojim dvadesetim godinama. Ne znam čovjeka koji toliko obožava žene u svojim stihovima. U kojem nema trunke mržnje spram žena. Četvrta priča, koja nosi naslov kao i zbirka spada među najtužnije tekstove koje sam ja pročitao u životu. Oda ljubavi spram žene.

Sa Zlajom Arslanagićem se politički ne slažem. Ali mi je bistar njegov stav. Čovjek je sve stvorio u Jugoslaviji, za vrijeme komunizma. Nije čudo da mu se svijet srušio 1992. Ali ono što poštujem, da nema mržnje spram nikoga, osim političara, u ovoj knjizi. Štoviše, Split i Zagreb su opisani relativno lijepo. Nema zlobne riječi o njima. Sarajevo iz perspektive moga omiljelog pop pjesnika i primjerice Ive Lučića, hercegovačkog povjesničara (vidjeti "Uvod u rat, Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992.", 2013.), dva su oprečna Sarajeva. Ali nažalost, obje perspektive su točne. Oba pogleda,iz perspektive pjesnika i iz persepktive obavještajca, su točna. Tu je tragedija BiH. Kažu da je pjesnik negdje u Kanadi. Baš me zanima da hoda ulicom, jel' bi ga uspio prepoznat i kako sad izgleda s 50 godina. Kako izgleda čovjek koji je kriv za mnoga pijanstva? Barem je meni donio neke dobre uspomene, ne samo one gorke.

Ono što je mene pogodilo, da postoji paralelizam između statusa izbjeglice i nezaposlene osobe. Iako je sedam puta gore biti izbjeglica, jer si isčupan iz svojega i imaš samo sebe, jedno specifično beznađe i jedan jad i pitanje što raditi sa sobom je prisutno i kod nezaposlenih. Čini mi se da u ovu kategoriju beznađa mogu još se ugurati i zatvorenici. Živi jad koji niče iz ove knjige mi je nažalost poznat. Još je riječ o ljudima u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima. Iskreno, nisam očekivao da ću se pronaći u zbirci o izbjeglicama. Izbjeglice, kao i nezaposleni višak su društva. Neugodni podsjetnik, prvi na na rat, drugi na ekonomsku katastrofu. Bilo bi najbolje da ih nema.

Zlatko Arslanagić stvorio je sebi izvanrednu karijeru u drugoj polovici osamdesetih. Općenito, za Juge i komunizma, ako se nije petljalo u politiku, mogao je svatko napraviti nešto od sebe, ako je imao ambiciju i malo sreće. Danas, teško je zamislivio da će itko u dvadesetima stvoriti nekakav band profila Prljavog kazalište. Općenito nema nikakvih prilika. Mladi idu za pjesnikom u Kanadu. Baš me zanima kad netko iz moje generacije i vidi na ulici gos'na Arslanagić i ako mu čini 50setogodišnji gospodin poznatim, jel' shvaćaju tko točno stoji ispred njih.

Pero Panonski

Zadnja nedjeljna Treća povijest Daria Špelića u kojoj je gostovao Mladen Ančić bila je čarobno TV iskustvo. Manje od sat vremena o kasnom srednjem vijeku, dolazak kuge u Europu i to manje ni više nego iz Krima. Kako sam na faksu pologao dosta toga iz srednjovjekovlja, koje inače ne volim, ovo je bilo vrlo ugodno iskustvo. Naime, kasni srednji vijek uvodi ono što autora ovoga bloga oduvijek muči, a to je trka s vremenom. Na kasno srednjovjekovne/ranorenesansne zvonike počinju se stavljati veliki satovi i tik-tak, odjednom vrijeme nas počinje određivati.

Ne znam se nositi s vremenom. Uvijek mi se čini da kasnim negdje. Da imam premalo vremena. Zaboravio sam uživati. Barem mi fale one neke stare uživancije. Svakoga koga poznajem je život pritisnuo. Nikome ne cvatu ruže. Svakome treba pružiti neku sitnu utjehu jer je vrijeme postalo nehumano i svi se pomalo boje. Ono što me najviše žalosti da su svi pomalo zaboravili uživati. Pisao sam više puta ovdje i na fanfo.org da je nemoguće svima nam se opustiti bez alkohola.

Žalim i uvijek ću žaliti zbog osjećaje prevare. Što povjerovah nekim da se može pošteno. Danas se ne može nikako osim preko veze. Zato mi osuda protiv Ive Sanadera djeluje licemjerno. Nisam glasao za tipa. Nisam glasao za HDZ i zato mogu ovo pisati. On je samo doveo na državnu razinu ono što funkcionira na svim razinama. Ono što mene živcira, to da nemam veze. Sve što znam pomalo se gubi, stariji sam, deblji sam, ćelaviji sam, ogorčeniji sam i nemam žnjoru. Čekam Godota. I neću ga dočekati. I sad mediji i SDP-HNS slave nad presudom Sanaderu? Pa dobro ljudi, cijelo društvo i cijela država funkcionira na prevari, korupciji, vezama i laži i vi Sanadera prozivate? Ali to je najbolesnije u Hrvatskoj, ekipa je sebe uvjerila da ako se ne dozna da su lopovi, da onda nisu lopovi.

Pitam se pomalo debilno, jer nikada dijete neću imati, kako bih odgajao dijete u ovakvom društvu? Da bi ti dijete preživilo ti moraš odgojiti malo sebično destruktivno govno koje nema obraza, dakle moraš odgojiti nekakav bastard između Ive Sanadera i Zorana Milanovića. Zapravo Hrvatska na početku 21. stoljeća je baš to, bastard između Ive Sanadera i Zorana Milanovića. U svakom slučaju riječ je o nepoštenom društvu, u kojem sposobni su lopovi, a nesposobni su destruktivni lopovi i sve vodi nikamo. Mi smo prokleta zemlja u svakom smislu te riječi. Nas je sam Bog prokleo. Bolje je biti sam vrag nego Hrvat.

Sasvim iskreno, ja sam ostao bez ideja. Čini se da svijet klizi u svjetski rat, ali odgovorno tvrdim da nikakvom svjetskoga rata neće biti jer je lovaška elita previše para uložila u ovakav pogani sustav da bi nekakva Ukrajina spriječila da bi ovakav feudalni kapitalizam propao. Lijepo će pocijepat Ukrajinu, malo Rusiji, malo Zapadu, svi "sretni".

Rekao sam, potpisat ću vlastitu nesreću ako bi većina bila sretna. Ali većina je nesretna. Ne mogu sebi pomoći, ne mogu drugome pomoći. Nije svagdje u svijetu tako, skromnog mišljenja sam da je u Hrvatskoj vrlo vjerojatno najgore. Ne postoji glad, većina ljudi je pristojna obučena, a svi su tako bljutavo nesretni.
Tako fali optimizma.
Tako fali nade.
Tako nedostaje onoga nečega da se pokrenemo.

Mene zanima, pa dokle ćemo ovako?

Pero Panonski