Korak od sna

Zadnja nedjeljna Treća povijest Daria Špelića u kojoj je gostovao Mladen Ančić bila je čarobno TV iskustvo. Manje od sat vremena o kasnom srednjem vijeku, dolazak kuge u Europu i to manje ni više nego iz Krima. Kako sam na faksu pologao dosta toga iz srednjovjekovlja, koje inače ne volim, ovo je bilo vrlo ugodno iskustvo. Naime, kasni srednji vijek uvodi ono što autora ovoga bloga oduvijek muči, a to je trka s vremenom. Na kasno srednjovjekovne/ranorenesansne zvonike počinju se stavljati veliki satovi i tik-tak, odjednom vrijeme nas počinje određivati.

Ne znam se nositi s vremenom. Uvijek mi se čini da kasnim negdje. Da imam premalo vremena. Zaboravio sam uživati. Barem mi fale one neke stare uživancije. Svakoga koga poznajem je život pritisnuo. Nikome ne cvatu ruže. Svakome treba pružiti neku sitnu utjehu jer je vrijeme postalo nehumano i svi se pomalo boje. Ono što me najviše žalosti da su svi pomalo zaboravili uživati. Pisao sam više puta ovdje i na fanfo.org da je nemoguće svima nam se opustiti bez alkohola.

Žalim i uvijek ću žaliti zbog osjećaje prevare. Što povjerovah nekim da se može pošteno. Danas se ne može nikako osim preko veze. Zato mi osuda protiv Ive Sanadera djeluje licemjerno. Nisam glasao za tipa. Nisam glasao za HDZ i zato mogu ovo pisati. On je samo doveo na državnu razinu ono što funkcionira na svim razinama. Ono što mene živcira, to da nemam veze. Sve što znam pomalo se gubi, stariji sam, deblji sam, ćelaviji sam, ogorčeniji sam i nemam žnjoru. Čekam Godota. I neću ga dočekati. I sad mediji i SDP-HNS slave nad presudom Sanaderu? Pa dobro ljudi, cijelo društvo i cijela država funkcionira na prevari, korupciji, vezama i laži i vi Sanadera prozivate? Ali to je najbolesnije u Hrvatskoj, ekipa je sebe uvjerila da ako se ne dozna da su lopovi, da onda nisu lopovi.

Pitam se pomalo debilno, jer nikada dijete neću imati, kako bih odgajao dijete u ovakvom društvu? Da bi ti dijete preživilo ti moraš odgojiti malo sebično destruktivno govno koje nema obraza, dakle moraš odgojiti nekakav bastard između Ive Sanadera i Zorana Milanovića. Zapravo Hrvatska na početku 21. stoljeća je baš to, bastard između Ive Sanadera i Zorana Milanovića. U svakom slučaju riječ je o nepoštenom društvu, u kojem sposobni su lopovi, a nesposobni su destruktivni lopovi i sve vodi nikamo. Mi smo prokleta zemlja u svakom smislu te riječi. Nas je sam Bog prokleo. Bolje je biti sam vrag nego Hrvat.

Sasvim iskreno, ja sam ostao bez ideja. Čini se da svijet klizi u svjetski rat, ali odgovorno tvrdim da nikakvom svjetskoga rata neće biti jer je lovaška elita previše para uložila u ovakav pogani sustav da bi nekakva Ukrajina spriječila da bi ovakav feudalni kapitalizam propao. Lijepo će pocijepat Ukrajinu, malo Rusiji, malo Zapadu, svi "sretni".

Rekao sam, potpisat ću vlastitu nesreću ako bi većina bila sretna. Ali većina je nesretna. Ne mogu sebi pomoći, ne mogu drugome pomoći. Nije svagdje u svijetu tako, skromnog mišljenja sam da je u Hrvatskoj vrlo vjerojatno najgore. Ne postoji glad, većina ljudi je pristojna obučena, a svi su tako bljutavo nesretni.
Tako fali optimizma.
Tako fali nade.
Tako nedostaje onoga nečega da se pokrenemo.

Mene zanima, pa dokle ćemo ovako?

Pero Panonski