Bio sam u četvrtak na izvanrednom koncertu Boe. Kada je zasvirala "Zemlja" (1991.) otišao sam nekamo daleko, u neki drugi svijet. Ta mi je pjesma nešto posebno, nekako je volim. Npr. moja mila majka nikad ne shvaća moju udivljenost muzikom. Točnije pojedinim pjesmama. Da koji mi je vrag. Ljudi se često čude da zašto toliko znam o pojedinim pjesmama i autorima. Ali kad je poezija predivna. Ujević, Kranjčević, Matoš, Domjanić. Izdanja MH. Držim ih pomiješana s malim izdanjima Marijana Cipre. Odmah iznad njih su KS-ove male knjižice "Sveti Pavao", "Vjera Katoličke Crkve" i "Protestantizam", a ispod njih dva suvremena izdanja Biblije na američkom (NIV) i britanskom engleskom (TNIV). Taj kup mi u mnogome određuje ličnost.
Prije koncerta udivljeno pričam o ovoj tužnoj zbirci priča koje je napisao glavni autor Crvena jabuke od 1986. do 1991. Prijateljeva cura se čudi da kako netko muški može voljeti Crvenu jabuku i da koji nam je vrag da nas ima toliko. Njoj su Brkovi omiljeni band. Kažem ja, da sam rak po horoskopu. Kaže ona sućutno da razumije. Zlaja Arslanagić rođen je 1964. Dvadeset godina ispred mene. Kao klinac izrazito sam volio Nove fosile, Prljavo kazalište, Crvenu jabuku i Valentino. Zašto su mi ležala dva sarajevska banda, za koje sam bio uvjeren da su iz Zagreba (čini mi se da u mojoj klinačkoj perspektivi je očito sve što je valjalo bili iz Zagreba), ne mogu reći. Dan danas, često pustim sebi prvih pet albuma Crvene jabuke. Neka dječja radost. "To mi radi" mi je pak uspomena na onu u koju sam bio smrtno zatreskan i naravno, nije bilo ništa. Osim što mi je postala arhetip za ženu. Ali pisao sam previše o tome. Dosadan sam sebi, kada pijan se nje sjetim nakon toliko godina. Idiot.
"Možda će sutra biti sunčan dan" sastoji od 12 kratkih priča o sarajevskih izbjeglicama u Londonu. De facto, to je sve ista priča. Prva, pisana u prvom licu na prvih mah zvuči kao memoarski zapis. Arslanagić je pjesnik i u prozi. Iskren. On je pobjegao iz Sarajeva jer rat nije njegov svijet. Pobogu, do 1991., do svoje 27. godine napisao je antologijske pop pjesme. Zlobnici će reći da nije Cesarić, ali meni Cesarić ne progovara. Mene Cesarić ostavlja hladnim. Meni progovara sarajevski mladac u svojim dvadesetim godinama. Ne znam čovjeka koji toliko obožava žene u svojim stihovima. U kojem nema trunke mržnje spram žena. Četvrta priča, koja nosi naslov kao i zbirka spada među najtužnije tekstove koje sam ja pročitao u životu. Oda ljubavi spram žene.
Sa Zlajom Arslanagićem se politički ne slažem. Ali mi je bistar njegov stav. Čovjek je sve stvorio u Jugoslaviji, za vrijeme komunizma. Nije čudo da mu se svijet srušio 1992. Ali ono što poštujem, da nema mržnje spram nikoga, osim političara, u ovoj knjizi. Štoviše, Split i Zagreb su opisani relativno lijepo. Nema zlobne riječi o njima. Sarajevo iz perspektive moga omiljelog pop pjesnika i primjerice Ive Lučića, hercegovačkog povjesničara (vidjeti "Uvod u rat, Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992.", 2013.), dva su oprečna Sarajeva. Ali nažalost, obje perspektive su točne. Oba pogleda,iz perspektive pjesnika i iz persepktive obavještajca, su točna. Tu je tragedija BiH. Kažu da je pjesnik negdje u Kanadi. Baš me zanima da hoda ulicom, jel' bi ga uspio prepoznat i kako sad izgleda s 50 godina. Kako izgleda čovjek koji je kriv za mnoga pijanstva? Barem je meni donio neke dobre uspomene, ne samo one gorke.
Ono što je mene pogodilo, da postoji paralelizam između statusa izbjeglice i nezaposlene osobe. Iako je sedam puta gore biti izbjeglica, jer si isčupan iz svojega i imaš samo sebe, jedno specifično beznađe i jedan jad i pitanje što raditi sa sobom je prisutno i kod nezaposlenih. Čini mi se da u ovu kategoriju beznađa mogu još se ugurati i zatvorenici. Živi jad koji niče iz ove knjige mi je nažalost poznat. Još je riječ o ljudima u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima. Iskreno, nisam očekivao da ću se pronaći u zbirci o izbjeglicama. Izbjeglice, kao i nezaposleni višak su društva. Neugodni podsjetnik, prvi na na rat, drugi na ekonomsku katastrofu. Bilo bi najbolje da ih nema.
Zlatko Arslanagić stvorio je sebi izvanrednu karijeru u drugoj polovici osamdesetih. Općenito, za Juge i komunizma, ako se nije petljalo u politiku, mogao je svatko napraviti nešto od sebe, ako je imao ambiciju i malo sreće. Danas, teško je zamislivio da će itko u dvadesetima stvoriti nekakav band profila Prljavog kazalište. Općenito nema nikakvih prilika. Mladi idu za pjesnikom u Kanadu. Baš me zanima kad netko iz moje generacije i vidi na ulici gos'na Arslanagić i ako mu čini 50setogodišnji gospodin poznatim, jel' shvaćaju tko točno stoji ispred njih.
Pero Panonski