Korak od sna

Neki dan sa proslavio rođendan. Dvadeset i deveti. Ovaj singl gore je izdan te godine kada sam rođen. Bog je osjetno zeznuo Židove i kršćane što osjete protok vremena. Vrijeme, ta grozna podvala Aurelija Augustina, toga napaljenog dečka s rimske periferije, toga čudesnog genija, koji je usto oblikovao sve što bi se dalo nazvat klicom zapadne misli (koliko god da aniteisti kenjali suprotno), to vrijeme je nešto neugodno. Očito sam to osjetio od početka, jer sam rođen tri tjedna prije svoga "termina", sa žuticom koja mi jetru zeznula na duge staze (svako to me zafrkava), ali kojoj pripisujem da mi je pojačala tu rakovsku melankoličnost i ljubav spram povijesti. Prokleta smo bića, "mi ludi poradi Krista", jer uvijek gledamo previše unatrag, umjesto unapred. Ljudi, nemojte pravit decu u listopadu, studeni je puno bolji, bit će lavovi, njima je lakše u životu. Kraj dnevne hereze. :)

Dobio sam nekakav honorarni posao koji me malo usrećio, jer radim zapravo ono što najbolje znam. Moglo bi biti malo više plaćeno, ali u ovim uvjetima recesije, nisam lud reći ne novcu. Kako sam shvatio, pare ću dobiti u listopadu, ali barem sam do 1.8. zaposlen s nečim. Napisao, također ovaj mjesec, za jedan cijenjeni kulturni magazin deset kartica o Starčeviću. Onako, u kratkom roku. Besplatno. Nikada više i nikome išta besplatno pisati, jer poštovana gospoda se boje mrtvog Starčevića 117 godina nakon njegove smrti. Kad razmislim koliko sam energije utrošio u taj članak i koliko sam sebe dao, žao mi je kao psu. Žao mi je zbog sebe, ali više zbog zaboravljenog Ante Starčevića. Otac Domovine je tek lice s hiljadarke.

Prošlost. Blago njoj. Ja se uvijek bojim svevremenosti. Zapravo mi se čini da nema protoka vremena. Da postoji jedan paralelizam, da sve zbiva. Da svaki tren permanentno se zabija Krist na Križ, da svaki trenutak, ne znam Katarina Zrinska ljubi Petra Zrinskog prije odlaska ili tu nešto slično. S obzirom na lijepe stvari, to zvuči divno, ali znajući da većina stvari često baš i nije lijepa, zvuči ogavno. Nadajmo se, a i po svem sudeći, da sam u krivu.

Ulazimo u EU. Da svaka budala može ući u EU, ako se to velikima prohtije, dokaz su Grčka, Pola Cipra, Cijela Bugarska i tako to. Nakon što su nas ižmikali, ponizili, zajebavali, jebali u zdrav mozak i sve slične smicalice koje prate Hrvatsku od kada smo naivno se pridružili EU iz 1527. pod imenom Habsburškog carstva, svi se nešto čude zašto nema velike euforije. Točnije, zašto puk više zanima Thompsonov koncert, nego Zokijeva proslava. Inače ta maloumna pretenciozna neokomunistička budala me i dalje zapunjuje. Očitao je bukvicu Angeli Merkel. Vi koji ste glasali za njega, za vas više nemam riječi. Vi ste ... Ne znam kaj ste. Vi ste svi pametni, inteligentni i lijepi kao Zoka, pa ste valjda zato glasali za tu nemam. Khuen, majku ti ugarsku, vraćaj se iz mrtvih. Barem si gradio, uz to što si izmislio suvremenu srpsku naciju u Hrvatskoj. SDP i HNS samo ruše i uništavaju.

Ovo je tužna i ružna zemlja. Krajobrazi su divni, arhitektura čudesna, ali su ljudi tužni i time ružni. Rastužuje me sve ovo. Ja sam hiljadu puta rekao, ako stvarno postoje paralelni svijetovi, da se toplo nadam da ova moja trenutna verzija živi najgore. Da svi ostali "ja" žive bajnije i bolje od mene. Isto tako, kada bih ja bio jedini nezaposleni u svojoj generaciji, kada bih jedini osjećao tu bezperspektivnost, kada bih jedini bio pomalo izgubljen, nema problema, davaj papir, potpisujem. Ali problem je u tome što svi mi kažu da sam ja, navodno, radosniji od drugih. Da sam ja pozitivniji od drugih. Strah me društva u kojoj sam ja, prirodno melankonična osoba, sklon ironiji i cinizmu, oličenje nekakve radosti i optimizma.

Ne volim božiće, nove godine mi lagano idu na jetru, ne volim svoje rođendane, 80% ih prošlo u nekoj nevolji. Sebi više ništa ne želim, jer uglavnom sve što sam htio, redovno mi se obilo u glavu. Ali želim ovom blesavom društvu, ovoj blesavoj državi da se malo pribere, da malo bude pozitivnija, da bude iskrenija, da malo se skine maska licemjerja (Lex Perkovića mi), da prestanemo s lažima, pa onda kada vidimo kakva situacija, da se malo oko nečega i dogovorimo i da onda barem malim koracima krenemo napred.
Da, imam toliko godina, a tako sam naivan.

Pero Panonski, po 825. put