Korak od sna

Nije greška, nego su mi gadovi iz Bnet-a uzeli Boomerang i stavili neko sranje mjesto njega, a jedino što je vrijedno praćenja je Spužva Bob Skockani (srp. Vuk Jeremić), a njegov pohlepni šef Kliještić govori neki čudnim kvazivlaškim dijalektom i zove Spužvu, diječkom. A meni se to toliko sviđa, da sad ljude zovem diječko, bez obzira na spol. Meni je politika neopisivo draga, većina bloga zadnjih devet godina je bila političke teme. Ali kako dođoše nereformirane maloumne komunjare na vlast, pisati o politici je izgubilo svaki smisao, jer politika je trenutno samo uništavanje. SDP i HNS ne znaju, ne žele i ne mogu uspješno voditi državu. Pa sam shvatio da se samo bavim vječnim temama, dakle duhovnom sferom. Tu se ne može puno pogriješiti, tj. ne pogriješiti u smislu teme, jer čovjek je valjda jedini živinče koje teži nečemu višemu. Cucak ziher nema percepciju vječnosti. Dobro, nemaju ni svi ljudi.

Pitanje iz naslova postavljam sam sebi. Jer sam nekako kao brod zapeo u ledu. Ništ me pretjerano ne zanima, ništ mi se pretjerano neda. Posla nema, perspektiva nuli, većina prijatelja mi u istom stanju i psihički pate jače od mene. Ako se pitate zašto toliko ne podnosim Zoku Preponaša i njegovu šumsku bandu, onda je zato što mi mili ljudi smrde godinama bez posla (jeb'ga, ne mogu svi FER i medicinu završit) i što se ovoj vlasti jebe za meni drage ljude. Dok je bio Sanader, bilo je posla. Točka. Krao je, ali bilo je posla. I pristanem na Sanadera da se vrati odmah. Jer svi Hrvati kradu. Valjda osim mene, još desetine sličnih naivaca i nekolicine časnih sestara. Sanader je krao samo malo više. I probahatio se i napravio najveću grešku, pokazao da ima. A onda je krenuo hrvatski jal. Uopće nije bio problem što je krao, nego što je pretjerao u krađi i još pokazivao to. There, I've said it. Svi znamo da je tako.

Što sad napraviti? Koje postoje opcije?

A) samostan
Najviše žalim u životu što nikad neću otići u samostan. Zapravo samo su dva reda na pameti mi. Hrvatski dominikanci i bosanski franjevci. Sve ostalo isključeno. Nekada davno sam mislio da hoću familiju. Kako sam nezaposlen, shvatio sam da je meni uzaludno imati djecu. Jer imam jezičinu i vrlo vjerojatno ću u životu češće biti bez posla, nego zaposlen. Ne mogu reći da sam imao loše djetinjstvo, čak i s obzirom na rat. Ali rijetko kad sam dobio što sam htio, jer nije bilo para. I priznajem, dijete u meni je frustrirano i dalje zbog toga. Možda je sebično, ali neću da baš moje dijete u razredu ima najlošiju odjeću, neću da moje dijete ima najlošije tenisice, neću da moje dijete ima najmanje para. Bila je jedna cura u mome razredu u osnovki koja je bila točno takva i svi su, osim mene (jeb'ga, što sad kada je istina), krvavo podjebavali zbog siromaštva. Daleko prije ovakvog današnjeg kapitalizma. Muški i ženski. Ja nisam podjebavao, ali da sam baš ušao u fight sa svima, nisam, jednostavno ne možeš protiv mase. Kako je činjenica da ću cijeli život biti u besparici, neću to svom djetetu priuštiti. Jednostavno neću

Problem je moja biografija. Ja sam svašta nešto radio u životu. I završio svašta nešto, ne baš po volji majke RKC-a. Nisam da sam baš od discipline. I kronično se bojim da završim u nekoj zapizdini. Iskreno, nemrem ja to. Nemrem sedmorim bakicama tumačit Pavla iz Tarza. Previše toga znam, a to je, tragikomično, velikim minus u očima vjerskih zajednica. Najbolje biti poluobrazovani tutlek, onda prosperiraš do mile volje. Kako mi je žao.

b) HDZ
Sad su redovni čitatelji ili pali sa stolca, ili umrli od smijeha. Računajući da godinama pišem protiv HDZ-a, Karamarko mi nije mio. Političkog iskustva, stvarno imam. Nisam više naivni student. VSS jesam. Kajkavec sam, a kajkavaca kronično fali u zagrebačkom HDZ-u. Činjenica je da HDZ dolazi na vlast, prije ili kasnije, jer bi Zoka i njegovi rudnik zlata nekako uspjeli upropastit, a Zokin talent da se zamjeri i Bogu i vragu, nenadjebiv je. Kažem, posjedujem specifična znanja, a u HDZ-u je uvijek bilo nekakve zdravoseljačke pameti (koje nikad nije bilo i nikad neće biti u SDP-u), pa bi me valjda iskoristili. S obzirom na iskustvo u HSP-u, shvatih da u stranci apsolutno ne treba imati svoje mišljenje. Sad sam dovoljno star i dovoljno nezaposlen da sam u stanju sat vremena i više isključiti mozak i biti dobar stranački vojnik, kako bih mi mater stranka dala zaposlenje. U stanju sam raditi sve i sva. Od biti vozač, pa do bacat letke uokolo.

c) emigracija
Moj blesavi otac je pohitao van kada je Drug Tito, majka i otac većini SDP-ovaca otvorio granice jer nezaposlenost bila ubitačno velika (u komunizmu, nezaposlenost, ma vidi ti to). Tj. moj stari je pohitao van jer se zaželio Zapada, tj. moje viđenje da se zaželio liberalnih zapadnih žena. Kako Njemačku moj blesavi otac mrzi iz dna duše, jer je njegov tata i moj djed jedan od prvih zatvorenih viših dužnosnika HSS-a u NDH i jedan od najdužih zatvorenika u istoj, odlučio se genije za Švedsku. Gdje je, kao nedovršeni student, vozikao kamiončinu s kojom je uspio doživit totalku, tako da su ga krpali Švedi nekoliko dana. Da je istu stvar doživio u relativno friško preimenovanoj SFRJ, sad bi bio na Mirogoju i ja ovo ne bih pisao. Pa se onda, skrpan vratio doma, taman da proljećari i doživi novi fijasko, te malo išao stopama svoga oca, moga djeda 1972. Tako da emigracija u familiji budi neke loše asocijacije. Čak sam spreman otići van, ali neću kao krele vozit kamion, nego bih htio raditi u struci, jer sam u svome području stvarno dobar. Ali komplicirano je to. A oni koji su mi mogli pisati preporuke, su poumirali od srčanih udara. Te još neke komplicirane stvari, koje nisu za ovaj blog.

Da, bojim se emigracije. Sasvim iskreno.

d) idealna situacija
Idealna situacija da mi padne neke pare s neba, pa odem u Kanadu upisati doktorat iz povijesti. Jer Kanada nije prevruća, meni hladnoća ne smeta, British Columbia, Sodoma i Gomora Kanade bi se čini baš dobrim mjestom. Svi su napušeni, pijani i seksualno raskalašeni, a da pritom nisu jalni i babasti o tome. Gdje ćeš bolje u mojim godinama.

e) realna situacija
Jedne večeri se napijem, greškom legnem na prugu i vlak me zgazi. Jedino mi žao vlakovođe. Ali nema više Zoke, nema više HZZ-a, nema više ustaša i partizana, nema više tužnih prijatelja koje ne mogu utješit, nema više ženskih koje ne vjeruju u ništ osim u pun novčanik, nema više priča "kad sam ja bio mlad", nema više natječaja za posao, nema više ničega. Jedino što ću se s Bogom posvađat oko svega, pa će me osuditi na pakao. Što znači, da ću se jednostavno vratit u Hrvatsku i umjesto da legnem na tračnice, legnut ću pored tračnica.
I muka će se nastaviti.

Diječko moj.

Pero Panonski