Korak od sna

Na ovaj dan se ništa ne slavi. Na ovaj dan se tuguje. Prvo što ću reći da uopće ne želim polemizirati s onima koji opravdaju postupanje Jugoslavenske armije sa zarobljenim civilima (žena, djeca i neuniformirani muškarci) i s hrvatskim vojnicima (bilo domobranima, bilo ustašama bilo koje fele, bilo legionarima). Onaj koji 2013. opravdava masovne grobnice i uništavanje nekoliko generacija, sve iz pozicije ideologije i mržnje, taj neka duboko pogleda u sebe. Jer nije čovjek, nego je bezumna živina.

Bleiburg je paradigma odnosa Europe spram Hrvatske. Veliki slože situaciju, mali je plate. Složit ću se s Ivom Bancem, da ustaštvo je najveća nesreća koja je zadesila Hrvatsku u 20. stoljeću. Vrlo vjerojatno krvolok Tito nikad ne bi primirisao vlasti da nije bilo Pavelića. Ali ta hrpa civila, ta hrpa domobrana i ostalih hrvatskih vojnika, na tome jadnome Bleiburškom polju i na još nekoliko sličnih mjesta na granici Slovenije i Austrije, ta jadna masa, produkt je igre velikih. Dijete je nacističke Njemačke, koja nas je povela na put ludila i uništenja bez da su nas išta puno pitali, a svakako i prljave engleske rabote kojoj su ljudi malo značili. Općenito, to je bila igra velikih sila, a ta igra nije za male, kao što je mudro, ali i kukavički primijetio Vladko Maček (zanimljivo, umro baš na današnji dan), koji je svojom blesavom politikom zakuhao svašta. Da je Vladko Maček imao pameti i poštenja, rekao bi, ili svi za NDH, ili svi za Tita. Pa kud puklo da puklo.

Kao što uvijek pišem, na samom Bleiburgu malo je ljudi izgubilo glavu. Hude jame i razni tenkovski rovovi kao onaj u Mariboru, to su grobišta hrvatske mladosti, hrvatskog seljaka i građanina, mlade hrvatske inteligencije. Slovenija je najveća hrvatska grobnica. Prokleta je zemlja u kojoj leže desetina tisuća prvih susjeda. Ubijani kao živine, dehumanizirani, mučeni, ostavljeni da se živi uguše, s Očenašem na usnama i tugom u srcu. Zaboravljeni, duhovno silovani i drugi put ubijeni od povjesničara kao što su Tvrtko Jakovina i Ivo Goldstein. Doduše, sve je učinjeno da se ove naše žrtve ostave i izbrišu, ali kosti viču.

Bleiburg je paradoks. Da su Englezi primili tu masu ljudi, Hrvatska bi demografski umrla. Doduše, danas bez rata i bez koljača, u dobu mira, po svem sudeći ova zemlja će demografski nestat. Tko je preživio Križni put, taj je stvarno bio izvanredan. Partija i Tito, pobili su mnoge, ali najžilavije su ostavili na životu. Ti najžilaviji su ostali živi spomenik onih mrtvih. Kao što reče Bolto Jalšovec 2000. na Bleiburgu je stvarno sjeme hrvatske države. Jer nakon tih muka i gubitka države, nema te generacije koja će dopustiti da itko više pregazi Hrvatsku i da hrvatski civili i hrvatski vojnici prođu taj pakao opet. Osvojeni Vukovar 1991. prošao je bleiburšku torturu. Nema puno razlike između postupanja Jugoslavenske armije 1945. i 1991. To je ista vojska, s istom ideologijom. Četnici 1945. su bili obrijani i presvučeni, a 1991. nisu čak ni to. Uz JNA, rame uz rame, bili su bradati četnici svih oblika i vrsta. Komunističko-četničko bratstvo u zločinu.

Da se danas pita nekog dvadesetogodišnjeg krvnički ubijenog domobrana, taj bi rekao da je ova država brod luđaka. Ubijanjem i klanjem hrvatskog čovjeka 1945. probao se stvoriti novi sovjetski čovjek. Pa nakon 1948. novi jugoslavenski čovjek. Bogme su uspjeli. Zoran Milanović je primjer toga novoga čovjeka. Sve što takne, uništava. Razaratelj po mentalitetu, duhovno dijete ubojica s Bleiburga, unapredio je uništavanje hrvatskog naroda. Ovaj put ne trebaju rovovi i žica, ovaj put nisu potrebni mitraljezi i noževi. Ovaj puta nema ni oznaških popisa za ubijanje članova HSS-a i sve onoga što je moglo ugroziti vlast. Ovaj put imamo Linića, imamo Ostojiće, imamo Miranda, imamo ljude kao Fred i Kotromanović, imamo ministre čija imena niti ne znam.

Istini za volju, Hrvatska 15. svibnja 2013. je u gorem stanju nego Hrvatska 15. svibnja 1945. Netko je Križni put i preživio. Milanovića i njegovu kliku, to će samo Bog i Joža Manolić preživiti. Tužno je, žalosno je i grozno je, da je Hrvatska na rubu propasti. Jer Sanader je možda krao, ali ovi su gori i od Sanadera i od Koče Popovića i od Koste Nađa i od Sime Dubajića. Ubijaju duh, uništavaju gospodarstvo, a bogme da im se da prilika kao njihovim duhovnim očevima, ponovili bi Bleiburg i križne puteve i poubijali nas sve koji smo im oporba. Jer samo znaju uništavati i nemaju ni d od duše. Duhovni mrtvaci koji šire zadah svoje ideologije smrti i uništenja. A vi budale glasate za njih.

Spasi nas Bože ovakve vlasti jer je gora od svake prijašnje.
A onima koje su 1945. poubijali, utješi ih kako samo Ti znaš.

Pero Panonski