Korak od sna

Ne volim kod našeg naroda tu jednu glupu odliku, a to je da je uvjeren da će netko drugi riješiti njegove probleme. Dobri Gospod Bog, EU, Arhanđeo Mihovil, strani kapital, vanzemaljci ili netko od te ekipe. Ja prosvjedujem s vremena na vrijeme. Nikad ne idem na gluposti profila "Occupy Croatia" ili nekakva takva gubljenja vremena gdje 10 ljudi tipa klaunovi iz Gradžanske akcije izvode svoje pizdarije. Ali bio sam u životu na relativno dosta prosvjeda. Zapravo, ja kao nekakav desničar sam često bio na nekakvim, uvjetno kazano lijevim stvarima.

Bio sam jučer na Trgu pet do podne. Slika je bila žalosna. Ekipa od PPDIV-a, desetak bedaka moga profila na suncu, nekoliko stotina znatiželjnih Zagrepčana u hladu, koji su valjda nadali da će biti showa, tipa da će policija nalupati prosvjednike. Tada sam bio ljut na cijelu državu. Mislim, sad je gore nego ikad. Prva misao, pa jebemu život, moram otići van. Ako je ovoliko ljudi došlo na prosvjed koje podržavaju najljući neprijatelji, primjerice Kaptol i homoudruge, primjerice braniteljske udruge i antife naporne, onda znači da nešto duboko ne štima s narodom! Kasnije se Trg popunio sindkalnom povorkom. Pa je ipak ličilo na prosvjed.

Čitam memoare Josipa Horvata. Horvat je bio između dva svjetska rata jedan od vodećih novinara u Hrvatskoj. Mason, liberal, ne podnosi Antu Starčevića. Pogotovo mrzi zagrebačku i sjevernohrvatsku purgeriju (malograđane), koja je bila stronghold pravaštva. Jedan od mojih pradjeda je baš bio pravi pripadnik toga sloja. Obrtnik, dovoljno novaca da uzdigne familiju, da ima glasačko pravo u Austro-Ugarskoj. Uspio je poslati moga djeda za učitelja, te moj djed ne samo da je završio srednju, nego je postao i diplomirani zrakoplovni izviđač u pričuvi, što je ipak visokoškolska kvalifikacija. Horvat kaže da purgerija pati od potreba za pravicom. Priznajem, ja isto patim od te lude potrebe. Pravice mora biti. Jedan drugi moj pradjed je bio pak srednje dobrostojeće građanstvo. Kada gledam ovoga moga obrtnika i ovoga moga kapitalista, draži mi je obrtnik, jer mu je bilo više do pravice. Ali da imam dijete, kako bih mu išta mogao danas pružiti? Moj djed je od malograđana skočio u srednje građanstvo, oženio se za kćer suvlasnika banke, moju baku. To mu je omogućio moj pradjed tišljar Mijo (piše se Mihovil, hihi).

Čitajući press ova dva dana, ispada da su sindikati velik problem. Daleko sam ja od fana vođe sindikata, ali za svoje članstvo, sindikati relativno rade dobar posao. Npr. državna i lokalna uprava je katastrofična, ali drže neki level radničkih prava. Ako se državnim službenicima spuste prava, to je put u provaliju. Naravno da privatni sektor pati, da privatni sektor je u groznom stanju, ali kakva je to logika da kad imaš dvije noge, a jedna je ranjena, da uzimaš pištolj i fino se samokresom upucaš u drugu nogu.

Zato ne razumijem tu šutnju. Mi idemo u ponor. SDP je kronično nesposoban. Ja to ovdje oduvijek pišem. Hrvatska je stvarno pred nestankom. Nizak natalitet, najbolji idu van (kaže mi danas kolega s prvog faksa da je sredio papire za Kanadu i da ide tamo, čovjek je veći nacionalist od mene, a ide van), ništa ne funkcionira, beznađe je. A ljudi odbijaju prosvjedovati. Dokaz da su Hrvati kreteni.

Nitko, pogotovo ovdje, ti ništa neće dati u životu. Po svojoj procjeni, kada gledam svoj život, nisam napravio ništa pretjerano pametno. Gledam si pretke. Koliko si ti ljudi bili sposobniji od mene. Kaže mi prijatelj, završio si fakultet. U ovakvoj Hrvatskoj, to je bezvrijedno. Žalim što nisam kriminalac. Istina, u Hrvatskoj je konkurencija velika, jer i država se bavi tom djelatnošću (ZAMP kao svijetli primjer legalne pljačke ili pak tiskani mediji kao najniži oblik prostitucije), ali kako da čovjek ovdje nešto privredi? Onda je bolje alanfordovski i robinhudovski biti pljačkaš. Svi koji imaju novaca su osigurani. Ne bih ja krao od bakica. Krao bih od onih koji imaju. A osiguranje nek isplaćuje.

Obećao sam sebi, do srpnja se odluči, ostati ili otići. Piši strukovnim organizacijama u inozemstvo. Neće biti lako, vrlo vjerojatno ništa od toga. Ali treba probat. Znam da će me psihički slomiti što uopće pišem ljudima vani. Kakva šteta. Ali što me ovdje drži? Svakim danom sam sve gora osoba. Ja sam brbljiv, od 1999. se dopisujem s ljudima širom svijeta. I moram reći da su ljudi normalniji od nas Hrvata. Mi imamo totalno iskrivljene vrednote.
A kad sve pogledam, Kanada je dozlaboga dosadna, fina i uređena zemlja, sa zdravom dozom perverznih cura.
Sve što Hrvatska nije.

Pero Panonski