Korak od sna

Pitala me ovaj petak navečer jedna cura da kako mogu vjerovati u Boga. Padala je neka grozna kiša, ja sam bio urokan od hercegovačkog vina, svi oko mene su bili pomalo u sličnom stanju i moram reći da sam u prvi mah bio vrlo zbunjen. Kako smo došli na tu temu, iz kojeg vedra neba? Iz neke polupijanosti trebalo je napresti mozak i odgovoriti na jedno od najintimnijih pitanja. Ona totalni ateist, 100% uvjerena da Boga nema, ja vjernik čija vjera ne počiva na tvrdom uvjerenju, nego na augustinskoj sumnji i vjera mi je zadnje vrijeme izrešetana kao švicarski sir. U takvom blesavom trenutku, čovjek posegne za nečim jednostavnim. Ni manje, ni više, nego za dosadom zvanom Karl Barth. Odnosno da vjerujem u svjedočanstvu onih koji su pisali Novi zavjet. Mladu damu se to nije nimalo dojmilo, uskoro je nestala u noći, ali me navinula, pa sam mrtav pijan, de facto, na veselje svih ostalih imao jedan od onih monologa o životu i opet sam se probudio s onom mišlju; "pa dobro, zar sam opet to napravio?". Svaka čast svakome tko me mogao slušati.

Kakve to veze ima s Božićem, reći će mnogi. Hm, Božić je mali Bog. Na Zapadu, sve češće pišu Christmas sa X-mas, iako X je grčko slovo hi, te Kristov monogram je hi-ro, te to čak ima nekakve veze, ali na Zapadu je to tako napravljeno da bi se izbacilo Krista iz Christmasa. Nacistička Njemačka je prva dekristijanizirala Božić, DDR je nastavio s tim "pučkim Božićem", a Zapad je isto stjerao Krista. Kao što svake godine pišem, ja Božić više toliko ne volim. Imao sam krasne Božiće prije rata, za komunizma. Nekako s demokracijom, ratom, pogotovo nakon jednog Božića za kojeg su me čopile kozice, a nekako se nastavila blesava tradicija da sam vječno bolestan za Božić (npr. Božić 2010. sam proveo u krevetu).

Ovaj, uvjetno kapitalistički Božić mi je nekako čudan. Ove godine nekako nije bilo onoga strašnog bombardiranja reklamama. Pogotovo su bile godinama agresivne telekomunikacijske firme. Kao najvažnija stvar za Božić je kupit novi mobitel. Zatim ta jedna lažna solidarnost. Nađu se neki siromašni jadnici, skupi se za njih, uvali im se to, bilo novac, bilo darovi, sve kako bi neka firma ispala jako super humanitarna, a ostatak godine, crknite od gladi i od bolesti. Pogotovo mi je bilo super kada te božićne gluposti uvale Tariku Filipoviću ili Hamedu Bangouri. Ovaj posljednji je sve samo ne oličenje božićne dobrohotnosti. Ne osuđujem ja ljude što uzmu posao, nego jednostavno ti je blesavo kada dobri musliman, za pare, širi lažnu božićnu radost.

Posebno je super kada biskupi iskoriste isto svoje vrijeme pa udri na sve živo i sve mrtvo što njima smeta. Ovogodišnji program obračunavanja s vješticama već dobro naslućujemo. Jedva čekam da krenu o kondomima, homoseksualcima, rodnoj teoriji. Oduševljen sam od same pomisli. Prvo treba vlastite redove počistiti, priznat da je najmanje trećina svećenstva de facto u braku, da najmanje jedna trećina voli isti spol, pa onda, braćo biskupi, derite po kome hoćete. Ali ovako, to nema nikakvog smisla. Jest da je dr. Jovanović opasni maloumnik, ali to nema smisla.

Što onda ostaje od Božića? Ostaje činjenica da je Bog ušao u ovoj svijet. Da se Bog rodio kao čovjek. Strahota za neke ljude, pogotovo one koji teže produhovljenosti u smislu da je tijelo nešto loše, te da je tijelo kavez duše. Činjenica da je Bog krenuo iz betlehemske štalice, kao najgore siroče, kralj nad kraljevima je rođen suprotno od svakog zemaljskog kralja. Pisao sam puno puta da hrvatske božićne pjesme to prekrasno očitavaju, inspiriran vječnom ljubavi fra Jerka Fučka za Božićem i teologijom hrvatskih božićnih pjesama. Takvo blago rijetko koji narod na zemlji ima.

Kako to pisac Ivana romantično, onako grčkom uhu prvoga stoljeća ugodno kazuje:
U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Sretan Vam hrvatski Božić!

Pero Panonski