Korak od sna

Ovaj post je izvorno objavljen 21. 08. 2007. Nije moj običaj da ponovno objavljujem svoje stare postove. Ali eto, s vremena na vrijeme treba malo izaći iz okvira. Dobio sam mail od jednog pristojnog gospodina sa zahtjevom da se ovo ponovno nađe na blogu.

Početkom 2010. izbrisao sam dvadesetak prvih postova bloga, te sve ostale maknuo, zaključno sa prosincem 2009. Zato što sam tada otkrio da jedan katolički teolog prepisao jedan moj tekst, te sebe potpisao. Malo sam guglao neke tekstove i shvatio da ljudi misle da su blogovi samoposluga. To me razljutilo. Godinama pišeš bez naknade, a onda te ljudi fino uzmu i sebe potpišu. Ja nisam ukoričio svoje tekstove kao dio blogera. Od ovoga bloga, nažalost, nisam imao nekakvu korist. Okej, upoznao sam neke drage ljude zbog bloga. To je bila jedina korist.

Eto, blast from the past (eng. bljesak prošlosti).

Hrvati žele poštene političare, ima li veće laži ?

Uz susjede kao što su Srbi, Slovenci i Talijani, gotovo je nemoguće biti nelicemjeran. Ali, iako je odlika malih naroda kriviti sve druge za svoje loše osobine, mora se istini pogledati u oči, većina Hrvata pati od licemjerja. Kako sam dobre dvije godine potrošio na politički život sto me dovelo do toga da npr. nakon sto sam prvi put dan proveo u Skupštini Grada Zagreba, nisam te noći oka sklopio i dan i pol nisam ništa jeo i primjerice da sam ljudima oko sebe morao objašnjavati neke opće stvari, jer izgleda većina Hrvata, unatoč čuvenome skeču Nadrealista, nije nikada slušala predmet kultura ili jednostavno nisu to htjeli.

Hrvati bi poštene političare. One koje ne kradu. One koji nisu korumpirani. Oni koji su obrazovani. E pa dragi moji Hrvati, smeća jedna lažljiva i licemjerna, postojao je jedan baš takav, zvao se Dražen Budiša. Zanimljiv je taj Budiša. Bio je u ćuzi za Hrvatsku nakon Proljeća i to malo duže. Budiša se nije nakrao. Budiša nije bio korumpiran. Budiša ima morala.

Naravno, shodno tome kršćanskome shvaćanju života, Dražen Budiša je bio vječno prozivan za sve i svašta. Franjo Tuđman ga je mrzio iz petnih žila, pa je tako u prvoj polovici devedesetih komentirao da Budiša nije kapacitet biti predsjednik, možda načelnik Drniša. Na što mu Budiša odgovorio da bi on rado bio načelnik Drniša, samo da ima jedan mali problem zvan okupacija Drniša. Većina najglasnijih antituđmanovaca ne voli Franju zato jer mu je žena bila glava mafija, a udbaš Gojko Šušak desna ruka, takvi ne vole Franju jer bio prvi predsjednik samostalne Hrvatske i to je onaj apsurd, njima toliko ne smeta Franjo, koliko to da nema više Juge. Ja osobno Franju za života nisam mogao nikako podnijeti. 1990.-1992. sam bio mali, ali bio sam žestoki HSPovac. Onda se HSP otišao kvragu, pa sam se okrenuo umjerenijem liberalizmu i HSLS-u. Kako sam cijeli život bio sve, ali ne dio mase, zaista su mi se svidjele liberalne ideje, odnosno pojedinac ispred mase, vrijednost obrazovanja, taj proeuropski duh, zašto bi svi kvragu bili jednaki ? Još sam bio mali i bedast, pa nisam znao da je u Hrvatskoj pojedinac hrpa gnojiva, da je 45 godina komunizma uništilo svaku samosvijest o nekakvoj individui u Hrvata, da je obrazovanje nešto jako opasno po život u Hrvata i da općenito Hrvati su našli nekakav nesretan spoj katoličko-komunističkoga mentaliteta od kojeg je samo gori pravoslavno-komunistički.

Budiša dok se vratio iz malog dužeg lađenja u Gradišci (vidi, vidi radila za komunizma, dugi niz godina jedini europski zatvor bez grijanja) i Lepoglavi, ipak je završio fakultet. Radio je u NSK i pisao znanstvene radove.

Kada je 2000. trebalo birati između radišnog, poštenog i moralnoga čovjeka, nasuprot lažljivom i diktatorskome klaunu, narod je odabrao Stipu Mesića. Koji je dobio kampanju pričajući viceve o Franji Tuđmanu i Hercegovcima. Čovjek koji je bio isto u ćuzi za Proljeća, ali se priča da je uz optužbe za nacionalizam, bio i u pitanju gospodarski kriminal. To je boljka hrvatskoga naroda. Umjesto da promisli, narod ne misli. Ako je Franjo Tuđman bio neuspjela kopija zločinca i krvnika Josipa Broza, onda je Stipe Mesić neuspjela kopija Franje Tuđmana.

Problem u ljudima kao Budiša je da su moralni. Ako jedan Dražen Budiša može u visokoj politici ostati sam sebi vjeran, neopljačkati nikoga, ne hapati nijednu tvornicu, ne kupiti si jeftino stan, ne imati korupcijsku aferu, insistirati na istini i onda se jednostavno povuci iz politike, to pomalo deprimira prosječnoga Hrvata. Jer glavni izgovor prosječnome Hrvatu su političari. Politika je kriva za apsolutno sve. Ako su političari govna, onda su oni krivi za sve, onda to sto ja varam na benzinu svoju firmu, sto neki vrag izvučem koju kunu bez poreza, onda to je u redu. Da je Dražen Budiša pobijedio 2000., to bi prosječnome hrvatskome govnaru teško palo. A ovako, mi imamo Stipu, koji ima prijatelje u mafiji, čija kćer hapa cementare, koji priča sranja i šuruje s UBDom. I svi sretni.

Ako još nekoga čujem da hoće poštenog političara prihvatiti ću to samo pod uvjetom da je 2000. glasao za Dražena Budišu. Svi ostali, imaju biti kuš. Hrvati žele nered. Hrvati uživaju u neredu.

Pero Panonski

P.S. Vezano uz moje političke poglede; čitao sam dosta Starčevićevih zapisa i shvatio da je izvorno pravaštvo dakle Kvaternik-Starčević period najčišća liberalna ideologija koju je Hrvatska ikada imala, pa sam se vratio pravaštvu. Niti jedna ideologija nije toliko bila bliska svome vremenu, ali Hrvati su opet odabrali jugoslavenstvo, pa smo imali, sto smo imali.
Samo kad bi Đapic čitao Starčevića i držao se toga … Možeš si misliti …

***
Današnji komentar
Nije Budiša uopće perfektan čovjek. Imao on dosta svojih mana, npr. nije naganjao Paradžikovu smrt do kraja ili nek stvari koje znao kao član Vlade demokratskog jedinstva. Gotovac, kojega također jakog cijenim i Budiša su se posvađali kao dvije svadljive babe i napravili jednu tešku glupost. Samo uspoređujući s ostalom bagrom koja se naziva političarima, Budiša je oličenje relativne svetosti.

PP