šaljem Vam puno lijepih želja i virtualnih poljubaca. lijep provod i vidimo se nagodinu!

bit ću dovoljno umišljena i konstatirati da vas je zanimalo što se dogodilo s mojom vezom. idealno odgovara ona "gdje si bio? nigdje. šta si radio? ništa." naime, nije ga bilo puna dva dana.
otišao je u nedjelju, pomogla sam mu da se spakira.
u ponedjeljak smo se čuli nekih 6 puta, 5 puta više nego uobičajeno.
u utorak smo se dogovorili da će doći u srijedu kako bi se vidjeli, čuli se 4 puta više nego je uobičajeno. rekla sam mu da može prespavati jer film kasno završava pa da ne vozi po mraku.
u srijedu je došao i više nije odlazio. kino je propalo jer su ga zvali dečki s posla da odu na večeru. ne mogu reći da mi je teško palo, ionako mi se nije nikud išlo.
u četvrtak smo nadoknadili propušteno kino.
u petak je bilo kao da se ništa nije ni dogodilo.
što reći osim mission failed.
još uvijek nisam načisto sa svojim osjećajima. jednostavno mi nije stigao nedostajati. stvari su iste kao i prije, samo se on malo više trudi a meni sve lagano ide na živce. odlučila sam sve pustiti do proljeća a onda raditi čistku i u srcu a i u stanu, ako bude potrebno.

Otišao je……na moj zahtjev. Nisam znala da će mi biti tako teško budući da sam dobro razmislila o svemu ali bilo je. Neopisivo teško i začuđujuće jednostavno. Razgovarali smo kao pravi prijatelji, što i jesmo. Rekla sam mu da nisam sigurna da li ga volim. Sinoć ga prvi put nakon tri godine zaista nije bilo kraj mene. Osjetila se praznina i shvatila sam da nije sve crno-bijelo. Probat ćemo drugačije pa ćemo vidjeti. Nedostaje mi…

prijateljica iz srednje škole se nagodinu udaje. moram priznati da smo bili jako složan razred i veliki prijatelji. budući da je od završetka te iste srednje škole prošlo ohoho godina, nismo svi više tako dobri. kontakti su se prorijedili i ostali su samo oni odabrani. nas dvije se i dalje čujemo. manje otkad sam ja u metropoli a ona zapustila svoje studiranje, ali ipak povremeno odemo na kavu. sa nekolicinom ostalih prijatelja iz razreda sam provela ugodno druženje ovog vikenda sve dok nisu postavili pitanje: "misliš da će ona nas pozvati na svadbu?". kako sam u zadnje vrijeme razvila osjećaje srama i nelagode, pocrvenila sam jer sam znala da je odgovor na to pitanje negativan. morala sam pribjeći uobičajenoj metodi - zaobilaženju istine: "nemam pojma, ništa nije spominjala".
na jednoj od naših kava me upitala hoću li se ljutiti ako joj ipak ne budem kuma. "znam da sam ti obećala još u srednjoj ali stvari su se od tada malo promijenile". nije mi bilo ni na kraju pameti da se ljutim zbog tako nečeg pogotovo što znam ljude koji su se za kumstvo dogovorili davnih dana, a više nisu bili tako dobri. na kraju su se ipak pokumili jer "jebi ga, kad sam obećao da će mi biti kum".
kako se ponašati u takvim situacijama? meni nije jasno..