prijateljica iz srednje škole se nagodinu udaje. moram priznati da smo bili jako složan razred i veliki prijatelji. budući da je od završetka te iste srednje škole prošlo ohoho godina, nismo svi više tako dobri. kontakti su se prorijedili i ostali su samo oni odabrani. nas dvije se i dalje čujemo. manje otkad sam ja u metropoli a ona zapustila svoje studiranje, ali ipak povremeno odemo na kavu. sa nekolicinom ostalih prijatelja iz razreda sam provela ugodno druženje ovog vikenda sve dok nisu postavili pitanje: "misliš da će ona nas pozvati na svadbu?". kako sam u zadnje vrijeme razvila osjećaje srama i nelagode, pocrvenila sam jer sam znala da je odgovor na to pitanje negativan. morala sam pribjeći uobičajenoj metodi - zaobilaženju istine: "nemam pojma, ništa nije spominjala".
na jednoj od naših kava me upitala hoću li se ljutiti ako joj ipak ne budem kuma. "znam da sam ti obećala još u srednjoj ali stvari su se od tada malo promijenile". nije mi bilo ni na kraju pameti da se ljutim zbog tako nečeg pogotovo što znam ljude koji su se za kumstvo dogovorili davnih dana, a više nisu bili tako dobri. na kraju su se ipak pokumili jer "jebi ga, kad sam obećao da će mi biti kum".
kako se ponašati u takvim situacijama? meni nije jasno..