U nedjelju jutro sam malo duže zaćorila, do 8. Nadobudna domaćica je i dalje spavala a dečki bili gladni što je postala savršena prilika da se pokažem u najboljem svjetlu: napravit ću im doručak, sama samcata. Prvo sam oprala suđe od sinoć, stavila kobasu da se peče i po prvi put u životu ispekla jaje. Prvi put u životu?! Da, prvi put u životu! Ne volim jesti jaja pa ih ni ne pečem. Onaj tko ih voli jesti, sam si ih pravi. Naravno da ne smijete zaključiti da je ona vještica iz prošlog posta bila u pravu da sam grozna domaćica. Samo ne volim jesti jaja. I naravno da nije moglo proći neopaženo da sam sve SAMA napravila. Bit će kuhinja samo takva...
Iza ručka koji je zbog nadobudne radne snage kasnio punih sat vremena, krećemo kući. U sebi počinjem brojati: a lijepo sam rekla da pričekamo idući vikend kad nisu prognozirali toliko snijega. Dobro, sad ga još nema ali bit će na Plitvicama. Ubit ću ih! Auto nismo tankali pa se sa iščekivanjem zaustavljamo na benzinskoj u Obrovcu, valjda. Zamisli, ne radi nedjeljom. Zapravo, radi ali do 14h. Ovdje je važno napomenuti da u krugu kojih bar 50 km nema druge benzinske. Mojoj sreći i veselju nema kraja! Srećom, ona u Gračacu je radila pa sam za pretrpljenu duševnu bol od dragog dobila i čokoladu. Spuštamo se polako s Velebita gdje uviđamo prve znakove sniježne oluje koja će nas kasnije zadesiti. Moja suputnica je opet nafrljila neke narodnjake ali ovaj put nisam bila tako ljubazna i rekla sam joj da to ugasi. Bili su prestrašni za slušat a kad me već oprala da sam totalno nesposobna domaćica, nije bilo razloga da joj podilazim.
Na Plitvicama totalna mećava. Srećom, vozimo se ispred ralice i daj Bože da ova čisti do Zagreba jer onda postoji šansa da kući dođemo živi i zdravi. Naravno da ne vozi... A naš vozač nema pojma o vožnji u zimskim uvjetima. Što je on više guzio auto ispred nas, to je meni kosa više rasla. Mogu se pohvaliti da je ovaj vikend narasla za punih 5 cm! Opomenem ga da pažljivije vozi jer mi stvarno nije svejedno. Auto je na kredit, a i previše mi je prirastao srcu. Ovaj me ne šljivi ni 5%. Vidi onaj tamo na krovu, okrene se cijelim tijelom za nekim autom u jarku na drugoj strani ceste. Naravno da smo mu se skoro pridružili jer je auto ispred nas počeo kočiti a ovaj majmun to nije na vrijeme vidio jer je zvjerinjao okolo. Tlak mi je skočio u sekundi i skoro me šlagiralo. Jedva smo se dočepali autoputa koji je također bio zakrčen. Gospodin je odlučio da mu ovaj ispred strašno ide na živce te da bi bilo zgodno prestići ga. On po gasu a auto počeo plesat. U tom trenutku mi je kosa narasla još za centimetar. Više mu nisam htjela ništa govoriti jer sam vidjela da postaje nervozan a to ne može biti dobro.
Nekako smo se dočepali stana. Još se ni danas nisam oporavila od pretrpljenih šokova. Zaključak je sljedeći: na more se ne ide u razdoblju 01.09.-01.05., a moj auto neće više voziti nitko osim mene i dragog. Jebem ti more, da ti jebem more!