Muškarac. Rane tridesete. U pomalo neudobnom položaju oslonjen na šank. Svako malo lizne od svog duplog pelinkovca. Po odjeci, nogama koje u ritmu muzike titraju po podu, po držanju tijela, naprosto po svemu, može se reći, stereotipni Eros-Bosančeros.

Dva stola dalje, sama, mirna sjedi lijepa žena. Po vanjštini bi se reklo da su generacija. Je li samo dobro očuvana ili je stvarno ista godina proizvodnje, teško je reći, ali da dobro izgleda je fakat.

- Mmmm, vidi one mace - pomisli naš glavni junak - baš dobro izgleda. Kako bi samo rado pričao s njom... Ali šta da joj kažem?? Tako sam prokleto stidljiv i svaki put kad pokušam pričati s nekom ženom, valjam samo gluposti.. Hm.. Znam!! Reći ću joj da sam se u nju zaljubio na prvi pogled. Ma, ne.. Radije ne.. Ismijat će me i izvaliti neki od ženskih fazona na tu temu. Možda da joj pošaljem piće, a ostatak ce doći sam po sebi. Pih, baš sam smotan.

U tom trenutku žena ustaje i odlazi.

- Jebi ga.. Stvar se sama od sebe riješi. Baš sam smotan. Kako mi fali hrabrosti svaki put. Toliko je tema o kojim bi se dalo nešto mljeti. Pa i upucavanje je za ljude. Šta mi može biti, da me odbije ili da pristane?! Ni od jednog od tih stvari se ne umire. Mada bi u ovom drugom slučaju umro od sreće. Ne daj se. Možda je i bolje ovako. Ko zna kakve bi mi sve probleme ova lijepa žena donijela...

Par minuta poslije, žena se vraća i sjeda za isti stol.

- Evo je opet!! Vratila se!! To je to! To mora da je znak! Mi smo određeni jedno za drugo! Sad cu joj prići. Možda ispričam nešto interesantno! Sad ili nikad!

Eksira svoj dupli pelinkovac da se okuraži, provuče ruku kroz kosu, uvuče trbuh, ispravi leđa, lagano odšeta do stola za kojim lijepa žena sjedi, spusti se na slobodnu stolicu i dubokim glasom upita: "Jesi ti to pišala?!"

nisu baš prečeste situacije u kojima se pravim pametna. ima ih, ali nisu prečeste. šta ću, volim ljudima oko sebe pokazati da nešto znam i nisam tip koji će sjediti dok sve prolazi pokraj mene. tamo gdje trenutno radim, stvarno se mogu pokazati u punom sjaju. nije neki sjaj jer konkurencije gotovo da ni nema, ali ipak..
gospodin dotični je prije par godina potpisao ugovor o profesionalnom igranju u kojem jasno stoji što je sve dužan napraviti. slična priča onoj od prije par postova ali ova ima posebnu zvijezdu, gospodina dotičnog. dakle, stranac je i prvo što treba napraviti je prijaviti se u lijepoj našoj. onda sve te tamo neke nogometaške gluposti i, na kraju, otvoriti obrt, da sve bude legalno. ali... kontaktiram gospodina dotičnog prije par dana i pitam ga da li je napravio išta od toga. mislim, prošlo je već par godina, valjda je već uspio nešto pokrenuti. naravno da nije. a zašto? "ne bi se ja htio ovdje prijavljivat jer bi onda morao plaćat porez na ovo što mi dajete, a ovako mi ostane cijela plaća"u ovom trenutku pandalavanda pada u trans i na guzicu. "ali to tako ne može, morate se prijaviti ovdje i imati status isti kao svi ostali dečki." "ajd onda, majke ti, reci mi šta sve moram napravit." majke ti...

užasno je teško i naporno živjeti sa dvije karakterno nespojive osobe. u situaciji kada je jedna od njih mlađa i pomalo razmažena sestra, a druga odabranik srca željan pažnje, sve miriši na propast. svatko od njih hoće nešto, odmah i sad, i doslovno osjećam kako pucam na komadiće dok me tako rastežu svatko na svoju stranu. najgore je što se nisu zapitali kako je meni. jesam sebična, hoću da netko pomisli i na mene. ako još jednom čujem "daj joj/mu reci", vrištat ću. dosta mi je izigravanja mirovnih snaga. na poslu sto problema a kad dođem doma, gdje bi trebala biti moja oaza mira i spokoja, nailazim na još gore stvari. dođe mi da se ni ne vraćam kući... a danas je još i valentinovo, dan zaljubljenih. a meni dođe da svojoj ljubavi odšarafim glavu..

zadnjih dana ne znam gdje mi je glava a gdje guzica. pola radnog vremena provedem u svojoj matičnoj firmi a onda brže-bolje trči u klub pomagati da se tamo situacija bar malo dovede u red. moram se pohvaliti da sam ispala strašno pametna i sposobna. još da oni koji odlučuju o plaći to primjete...
ispit za koji sam učila čitava 3 sata sam pala. koji šok! čovjek zadnjih valjda 10 godina daje ista pitanja na rokovima. i šta se desilo? shvatio je da je pravo vrijeme da ih malo promijeni... nikakvo namigivanje kolegama do mene nije pomoglo jer nitko nije imao pojma. osim one šačice studenata koji su prošli a nitko ne zna tko su. teško je studirati.
i još samo da se ispričam svima koje inače čitam i ne čitam, što sam ih ovih dana toliko zanemarila. vjerujte, nije namjerno. čim sve ovo splasne, vraćam se svakodnevnom komentiranju vaših postova..

ovih dana sam onemogućena s vama podijeliti događanja svog bogatog društvenog jer su mi maznuli kompjuter. naime, imali smo provalnu krađu u kojoj je životom platio moj komp, star 6 godina. već je bio debelo star i onemoćao. točnije, bio je za bacit u smeće. u trenutku kad sam čula da su samo njega uzeli, lice mi se ozarilo, što je popratio i široki smiješak - da nemam ušiju, smijala bih se oko glave..
ali uvijek postoji ali. palo mi je na pamet da bi mogli i mene okriviti za krađu jer sam se stalno žalila kako stari kompjuter rikava a ovo je bio savršen način da dobijem novi i bolji. ali sva sreća pa nisu. ali (opet ali) sam sada, valjda za kaznu, među problemima zlatnih dečki iz prošlog posta. život je ponekad stvarno okrutan...

kao nenamjerna članica financijskog sektora jednog našeg prvoligaškog kluba, iz prve ruke se mogu uvjeriti u mentalne sposobnosti uvaženih nogometaša. čast iznimkama ali svašta majka na ovome svijetu izrodi.



i tako svaki drugi. a dečki su totalne "face" i nedodirljivi za popizdit. naravno da su se neki počeli prijetiti jer "šta njima neki knjigovođa ima naređivat šta će oni radit i kako će radit, valjda oni znaju". opet ponavljam, čast iznimkama, ali nek mi još samo netko kaže kako su nogometaši super i da su sve priče o njima obične predrasude i tračevi..