nisu baš prečeste situacije u kojima se pravim pametna. ima ih, ali nisu prečeste. šta ću, volim ljudima oko sebe pokazati da nešto znam i nisam tip koji će sjediti dok sve prolazi pokraj mene. tamo gdje trenutno radim, stvarno se mogu pokazati u punom sjaju. nije neki sjaj jer konkurencije gotovo da ni nema, ali ipak..
gospodin dotični je prije par godina potpisao ugovor o profesionalnom igranju u kojem jasno stoji što je sve dužan napraviti. slična priča onoj od prije par postova ali ova ima posebnu zvijezdu, gospodina dotičnog. dakle, stranac je i prvo što treba napraviti je prijaviti se u lijepoj našoj. onda sve te tamo neke nogometaške gluposti i, na kraju, otvoriti obrt, da sve bude legalno. ali... kontaktiram gospodina dotičnog prije par dana i pitam ga da li je napravio išta od toga. mislim, prošlo je već par godina, valjda je već uspio nešto pokrenuti. naravno da nije. a zašto? "ne bi se ja htio ovdje prijavljivat jer bi onda morao plaćat porez na ovo što mi dajete, a ovako mi ostane cijela plaća"u ovom trenutku pandalavanda pada u trans i na guzicu. "ali to tako ne može, morate se prijaviti ovdje i imati status isti kao svi ostali dečki." "ajd onda, majke ti, reci mi šta sve moram napravit." majke ti...