nikada nisam mogla razumjeti kako profesori na fakultetima, uz toliko obrazovanje, mogu biti najobičniji glupani. valjda čovjek poludi od neprestanog učenja. zato sam i odlučila odmoriti svoju lijepu glavicu da mi se slučajno ne bi desila njihova sudbina.
jučer sam išla na konzultacije kod profesora za kojeg sam pouzdano znala da nije sav svoj, budući da sam imala jedan ispit kod njega, pa se nisam nadala nekakvom pozitivno rješenju svog problema. uz mene, bilo je još par studenata sa identičnim pitanjem. logično bi bilo i da svi dobijemo identičan odgovor na to naše identično pitanje. ali, zašto bi bilo jednostavno kad može biti komplicirano?
u kabinet uđe dečko koji je bio na redu. čuje se nekakvo mrmljanje i dečko izađe van. sjatili smo se na njega ko golubovi na mrvice kruha što ih redovito penzići prosipaju po jelačić placu. šta ti je rekao, šta ti je rekao? prvo smo ga iznenadili što smo ga tako zaskočili ali onda se sabrao: pa ništa, samo da prijavim ispit i da će mi prepisat ocjenu. vaaauuu, oduševljenje u našim očima.
u kabinet ulazi druga cura sa istim pitanjem. opet mrmljanje i vrata se otvaraju. šta je tebi rekao? - rekao je da ne zna dal će priznat ispit jer mora vitdjet. sutra će nekog pitat pa će napisat na vratima. oduševljenje polako splašnjava. ulazi treća cura sa istim pitanjem. opet mrmljanje i ona izlazi van.
šta je tebi rekao? - rekao je da će priznat ispit, samo da dođem kad bude upis ocjena
više nitko nije htio ulaziti u kabinet...

cijeli svoj radni vijek sam provela u metropoli, svih godinu dana i nešto sitno kusura. kao glavni prijevoz mi je služio cipelcug, dok nisam promijenila posao. od tada uživam u svim blagodatima javnog prijevoza, od nadrkanih baba do kretenuša u pubertetskim godinama. ali danas... danas sam konačno sama sjela u auto i odvezla se na posao. prije toga sam dragog odvezla na njegovo radno mjesto, a onda se zaputila na drugi kraj grada. kako je to izgledalo? hm..
uvijek me hvata panika da ću se izgubiti. ili da će, ne daj bože, nešto raditi na cesti za koju jedinu znam da je put do moga odredišta. vjerojatno svi dotepenci imaju sličan problem. znači, alternativa bez. u vožnji kao vožnji jednostavno uživam. od vožnje po zagrebu dobijem živčani slom. u ovdašnjim autoškolama očito nije predviđeno predavanje o služenju žmigavaca, a o onom o poštivanju prometnih znakova da ni ne govorim. lijek je: što si bezobrazniji vozač, bolje ćeš proći.

pretpostavljam da u muškom tijelu, mozgu ili sličnom mjestu, postoji gen za igranje glupih PC igrica. ne samo igranje, već i beskonačno komentiranje svega što uz to ide.
čim vidim da neka igrica ima bilo kakvo oružje novijeg datuma (dakle, koplja u asterixu se ne računaju pod oružje), odmah mi padne interes za igranje. kako moj interes pada, toliko Njegov interes raste. što je igrica meni gluplja, On će više vremena provoditi za kompjuterom natjecajući se sam sa sobom. sva sreća pa nemamo PS jer ne bi mogla pogledati ni jednu seriju kad bi gospodin okupirao tv igrajući u beskraj. još da ima neku koja se sebičnoj meni sviđa pa da skupa možemo igrati, ne bi ništa ni rekla. ali ovako...
- sad će mi doći frend.
- dobro, pa šta onda?
- ma nikako ne mogu preći onaj jedan nivo pa će mi on pomoći.
- bože, koji ste vi kreteni..
cijelo večer sam slušala: daj se sagni, tu ti je neki iza ugla; trči da te ne ubije; pazi, tenk; baci granatu da ih razneseš... kosa mi je narasla jedno 5 cm, od dana prije.

zadnji put sam klizala kad sam imala nekih 5,6 godina. jednom i nikad više. velika mi je želja bila probati ponovo.
u petak pao konačan dogovor za odlazak na klizanje. našli se pred velesajmom. počela me hvatati lagana panika: kak ću ja to, šta ako padnem i netko mi presječe prste... toga me baš uvijek strah.
obukla klizaljke (ili sklizaljke) i jedva se dogegala do leda. kako ljudi mogu hodat u tome? stala na led. noga mi pobjegla i skoro sam napravila špagu. kraj mene protutnjilo neko dijete. pi*** mu strinina, kako on to tak mali zna a ja duplo veća od njega nemam pojma. neko drugo dijete palo ispred mene. ha! nisam samo ja smotana!
tri kruga uz ogradu, za početak, dok se ne ufuram. neki bezobrazni klinac se zabio u mene i jedva sam se odrzala na nogama. pas mater tako zločestoj djeci!
iduća tri kruga na pola metra od ograde. idu mi na živce ovi pederi što znaju klizati pa projure kraj mene a ja se zavrtim kao kakav lik iz crtića.
sad sam već na metar od ograde i više je ne mogu uhvatiti samo tako. vau, pa ja kližem! i to sama, bez ograde! još se malo oslobodim i počnem već pičiti ko luda. e, sad sam se već umorila i bilo bi zgodno da se zaustavim. ali ne znam kočiti! ništa, zabijem se u ogradu. važno je stati i da udarac ne bude previše bolan...
tražim pogledom ostatak društva. kolega bise pjeva "dolje na koljena" dok se pokušava ustati nakon nenamjernog isprobavanja klizanja na koljenima. dragi je već na sredini klizališta i maše rukama, jedva održava ravnotežu. i njega ovi što znaju klizati živciraju. princeza opominje kolegu bise da se nagne naprijed jer će opet pasti. prijatelj od dragog se preserava. on je jedan od onih koje mrzimo, onaj koji zna klizati. ali je pao nekoliko puta pa mi je lakše pri srcu..
u petak idemo ponovo. ponavljanje je majka znanja..

danas se pravim potpuno glupa i bespomoćna.

situacija I.
krava: ajd nazovi one tamo pa ih pitaj šta treba.
ja: nazovi ti, ja ne znam šta bi ih pitala.
krava, dignutog nosa i pokolebanog ponosa: dobro, onda ću ja.

situacija II.
krava: ajd mi nađi šta je sve plaćeno za aute.
ja: jooj, gdje da to uopće tražim?
krava, začuđena mojim odjebavanjem po drugi put danas: ajd ja ću ti pomoći.

a dan je tek počeo..

mjesto radnje: uredske prostorije mog drugog doma; vrijeme radnje: jučer; raspoloženje: nadrkano.
šefica: pripremi mi sve što treba direktoru za ovaj spor.
ja: ??!??
šefica vidi moj blagoteleći pogled: ovo ljeto je došla tužba jer nismo htjeli platiti jedan račun. nađi taj račun, rješenje tužbe, i razlog zašto nismo htjeli platiti.
ja: opet ??!?? nisam htjela ispast toliko glupa pa sam se pravila da sve razumijem. počet ću tražit, možda nešto i nađem. ali zar to ne bi trebala tajnica napravit, tu je puno duže od mene a i ovo baš nije uobičajeno da knjigovođa radi? pogledam ju a ona čita novine (u carstvu hladovine, dva je slova pročitala a tri lista progutala). krava.. $*%&$#
nađem nešto! eureka! jel to to? je. super. al nešto još fali. kopam, tražim, psujem onu kravu što čita novine jer je tu već 100 godina a da bi prstom makla da mi pomogne. nađem sve. fala ku**. i dalje psujem onu kravu jer mi nije pomogla a sve što radi je doslovno što skuplja prašinu. ne krpom, već na nju pada pašina pa ju tako skuplja...

prije nekih malo više od godinu dana, za svoj 22. rođendan, od prijateljice sam na poklon dobila zlatnu ribicu. poklon je bio iz zezancije, doslovno u tegli od krastavaca, s predviđenim rokom trajanja 5 dana. mislile su da sam neodgovorna i šlampava, što i većini slučajeva i jesam, ali sam čvrsto odlučila da ovaj put neće biti u pravu. i tako, kupila sam si još dvije ribice da ova ne bude sama, angažirala pola susjedstva u pronalaženju odgovarajućeg akvarija, kupila pumpicu, drvo i šareni pijesak da to malo sredim..
prvo je akvarij u nesvečanom stilu napustila velika crna riba. imala je običaj skakati iz vode (kasnije sam pročitala da to rade kad su gladne), par puta se zabila u staklo i jednog dana jednostavno ispala van. valjda se sve desilo preko noći pa nisam primjetila. drugo jutro sam vidjela da mi nešto fali i uporno ju tražila po akvariju od 10 litara. gdje se samo mogla sakriti? našla sam ju duboko ispod regala.
ostale su samo dvije. ona poklonjena i ona što sam ju sama kupila. poklonjena je prije nesretnog događaja bila strašno zločesta ali se smirila. ne pretjerano, ali više nije izvodila vratolomije.
danas je uginula. i malo sam tužna. znam da zlatne ribice žive oko godinu dana ali sam mislila da sam se dobro brinula o njoj pa da me neće napustiti. sestra me nazvala i rekla da se zavukla u drvo i tamo uginula. i ova druga ribica je tužna. nekako čudno pliva po akvariju i nakostriješila je peraje. da li uopće zlatne ribice mogu biti tužne?
danas ću si kupiti još jednu ribicu, da ova ne bude sama. a i da meni bude nekako lakše.

kao što radosti roditeljstva počinju kad roditelji dobiju unuke, tako i moje zimske radosti počinju s vraćanjem prvih lasta.
već se dobra tri mjeseca, bez imalo pretjerivanja, pripremam otići na klizanje. ne zato što to znam i ne-znam-koliko uživam u tome, već da mi guzica vidi puta, tj. velesajma.
"bolje je ići na šalatu, baš je pravi zimski ugođaj"
boli me dupe za ugođaj, ja bi se klizala al da mi ne bude hladno
"pa onda čekaj ljeto i rolaj se"
budalo, pa nije to isto...
i tako nikako da odem na to klizanje. a počela sam kretati čim je temperatura malo pala. sad će i proljeće a ja još nisam bila na klizanju. mislim da ću jednostavno dignuti dupe i sama otići. bar mi se nitko od poznatih neće smijati kad budem izvodila nenamjerne akrobacije...

sinoć sam sanjala neku glupost. više se ne sjećam svih detalja ali znam da se radilo o ustanku, točnije, hajci protiv žena tj. mene. išla sam si kupiti natikače, jer je bilo ljeto i jako vruće, ali prodavač mi ih nije htio prodati. na moje pitanje zašto, odgovorio je "zato što si cura a mi muški mrzimo vas cure". prvo sam pomislila da je slavenove gore list, jerbo gdje će odbit mene ovakvu privlačnu, ali sam ubrzo shvatila da me i ostali mrko gledaju. u trenutku kad su krenuli na mene vilama, vidjela sam da je vrag odnio šalu i da mi je najbolje rješenje dati petama vjetra. dok sam trčala i pogledavala iza sebe da vidim koliko sam daleko od bijese rulje, primjetila sam da im je glavni predvodnik nitko drugi nego moj dragi! protestativno sam stala, jelte, šta će mene on ganjat, valjda se zna tko je gazda. došli su do mene i dragi je, iz čistog neposluha, naredio rulji da me napadne. u tom trenu sam se probudila i mrko pogledala dragog koji je spavao snom pravednika. u polusnu sam mu počela skidati sve zvijezde s neba jer mu ne mogu ostati dužna, makar za nešto što sam samo sanjala. a onda se on počeo okretati i meškoljiti. njegov lakat je završio ispod moga oka i okrznuo mi nos, u punom zaletu. srećom, nije ostala šljiva iako me pošteno zveknuo. jel moguće da je znao da mu brojim sve po spisku pa se išao osvetiti? ili je to za onaj parfem? u svakom slučaju sam naježila..

zbog ovo posta ću ispati najobičnija nezahvalnica i kuja, ali tko sam ja da idem protiv činjenica... naime, radi se o božićnom poklonu mog dragog. budući da sam protiv nekog velikog trošenja, rekla sam mu da mi mora nešto dati za božić ali da to bude nešto osobno i najviše do 50,00 Kn. sve ostalo je i pretjerano a i osjetim na svojim leđima. i tako se dragi jednog lijepog dana zaputio u nove pobjede u obliku kupovanja poklona...
božić je i ispod improviziranog bora, jer nikakav drugi ne stane u naš stan, moj poklon. i njegov, ali to nije sad bitno. vidim, lijepo je zapakirano i nema šanse da je to njegovih ruku djelo. sranje, znači da nije poštivao pravilo "max 50 kn". otvorim poklon a tamo parfem, laura biagotti-aqua di roma. hm, volim onaj njen drugi miris, "lauru". pomirišim ovaj - fuj, kako smrdi, ko s placa!
"ma, super je, baš mi se sviđa", besramno lažem čovjeku u lice. nema smisla da mu kažem da apsolutno nema ukusa što se tiče parfema. i zašto mi je to uopće kupaovao kad mi ne treba, već sto drugih stvari? kao svaka prava sponzoruša, koja imalo drži do sebe, počnem razmišljati koliko ga je platio. znam da ovaj parfem koji sam htjela košta nekih 150,00 kn. znači da je i ovaj tu negdje. al nije ni približno dobar pa je možda i jeftiniji. svejedno ga je puno platio, pogotovo što je imao budžet od 50,00 kn. kakav bi on bio ministar..
ja: "koliko si platio parfem?"
on: "da ti ne bi rekao!"
ja: "reci, tak i tak ću otić u parfumeriju provjerit"
on: "ti si najobičnija vještica i znam da ću prije krepat nego što ćeš me ti pustit na miru a da ti ne kažem koliko košta. 350,00kn"
ja: "molim, jesi ti normalan?! ovo sranje si toliko platio?! ko ti je uopće rekao da mi kupuješ parfem, jebo te parfem, imam ih milijon! treba mi nova maskara, sjenilo, rumenilo, krema i šta ja još znam, a ti kupiš to?! i zašto mi onda nisi kupio onaj koji sam htjela a ne ovo smeće koje smrdi!"
on: "pa prodavačica mi je rekla da se taj tvoj više ne proizvodi. a ovaj ti smrdi?! e vidjet ćeš kad ćeš idući put nešto dobit za poklon!"

već je neCruzova pisala o ovoj temi ali nisam mogla odoliti, da i ja dam svoj doprinos. svi oni koji su pušači i ne toleriraju kritiku, neka ne čitaju post.
naime, zagriženi sam nepušač. odnosno, ne mrzim pušače ali mi smetaju. svi u mojoj firmi puše. zato kad dođem kući, smrdim kao da radim u kakvoj birtijetini a ne pristojan uredski posao. nekad mi dođe da prestanem prati kosu jer jednostavno nemam razloga imati ju čistom, kad to traje samo dok sam doma. inače konstantno smrdi i jedino mogu držati glavu vani, gurnuti ju kroz prozor kao kaput pa da se izlufta. a pretpostavljam da su mi pluća crna toliko da bi mogla dobiti kakvu životinjicu na njima.
par puta mi je palo na pamet, dok sam se kroz dim probijala do prozora udahnuti malo svježeg zraka, da ih prijavim kakvoj inspekciji. ali što bi s time dobila? znali bi da sam ja kriva jer sam jedini nepušač. međutim, to što oni rade je jednostavno protuzakonito.
odlučila sam da ih neću prijavljivat jer mi to nikako nije u interesu. ali zato luftam. prozor je stalno otvoren, onako na "kipu", i svima je hladno. mene boli briga jer se dobro obučem. a oni ako hoće da im bude toplo, nek me prestanu gušiti.

moja radna kolegica se i prije iskazala kao ne pretjerano bistra i sposobna ali neloša osoba. prije svega mislim da je užasno lijena i da zato sve poslove prebacuje na mene. danas nisam posebno raspoložena da ljudi jaše po meni pa sam vjerojatno iz tog razloga ono maloprije toliko uzela k srcu.
naime, trebalo je naručiti štošta iz NN, što po meni spada u tajničko-administrativne poslove. radila sam kao tajnica pa imam toliko znanja da mogu razlučiti što radi tajnica a što knjigovođa. naručivanje registratora svakako nije posao knjigovođe. ali, kao što već rekoh, lijena je i sve prebacuje na mene. a ja sam prefina da joj išta kažem u lice pa se ovako ispuhujem..
uglavnom, pregrizla sam jezik i sastavila popis stvari koje nam trebaju i sad ju mrzim. onako, iza leđa. nije to meni bilo teško nit mi je pala kruna s glave ali očito je da mi uvaljuje svoj posao dok ona klafra na telefon. a prošli tjedan sam se kulturno ponudila da radim umjesto nje da ne mora dijete slati u vrtić već da s njom bude doma. ja, kao, nemam nikakvih obaveza i ne moram učiti, a zašto bi se, pobogu, i odmarala... ističe mi ugovor za mjesec dana pa skupljam bodove ne bi li mi podigli plaću kod idućeg potpisivanja istog. ali to što sam ja fina ne daje njoj pravo da to toliko i iskorištava. nitko to nije rekao bolje od čorbe:
Kako je lepo biti glup
Stoka ume da nervira
Gutaj šta ti se servira
Kako je lepo biti glup

u meni je nestalo božićnog raspoloženja pa sam se kroz mjenjanje podloge vratila u normalu. još samo da smislim šta ću sa bojama.. zasad je dobro i ovako.
razmišljala sam jutros da li se zdravo hranim. ili barem raznoliko. zdravo ne, ali raznoliko svakako. na primjer, jučer smo jeli ćevape. danas ćemo u talijanski restoran na lazanje za mljevenim mesom. a sutra u meksički na piletinu u tortilji. da, stvarno jedem raznoliko - meso. doručak je obavezno neki sendvič, po mogućnosti od kulena ili srijemske. mogu jesti i ribu ali si obavezno moram narezat kobase da ne bi bila gladna čim bi ustala od stola. nije ni čudo što sam natukla par kilica viška i što već par dana nisam posjetila mjesto gdje i car ide pješke. još ću i umrijet od začepljenja. ali sam zato pravi mesožder, i dušom i tijelom...

ako je tako, ima da me nema. šta da vam kažem, blaga katastrofa. nikako se nismo uspjeli dogovoriti da nekud odemo pa smo završili doma, "luda" četvorka. šogorica je zaspala u pola 12 pa smo je morali probuditi da joj čestitamo. nisam bila raspoložena za išta pa sam joj se oko 1 pridružila. ujutro sam samo osjetila veliko olakšanje što je sve to iza mene i što barem sljedećih 11 mjeseci neću morati misliti o dočeku. idući put ću si negdje uplatit makar cijeli 1. mjesec jela samo čvarke!
inače, prvi tjedan godišnjeg sam provela u svom rodnom gradu i konačno obišla svu rodbinu i prijatelje. i konstantno visila na kavi. i proživljavala apstinencijsku krizu zbog nepisanja bloga...
danas mi je prvi radni dan pa moram nadoknaditi zaostatke. zato vas sad pozdravljam, do sljedećeg puta kada ću imati više inspiracije za post.