jučer sam, doslovno u zadnji čas, upisala treću godinu na faksu. što znači da, zbog ispita sa smjera koji će mi biti priznati, imam još nekih 11-ak ispita do kraja. tko nema u glavi...
u nedjelju mi se najavila svekrva na ručak. ajd, ako baš mora doći. nije još bila i nema pojma gdje joj sin živi zadnjih godinu dana pa nema smisla da joj kažem da ne dolazi. al usput su se najavili i sestra od dragog sa mužem. i još jedni prijatelji. e ne može! pa gdje oni misle sjest? i da ja kuham ručak za 10 ljudi? baš sam jutros pala s kruške pa budem..
ne volim kad mi se netko tako najavi bez da pita imam li možda ja kakvih planova. i imam li uopće mjesta za sve goste? šogorici je baš zgodno sjest poslije posla u auto i k meni na ručak. valjda zato što me zvala k sebi za božić. ne želim nikoga uopće navikavat na takve stvari. prije ili kasnije će mi dopizdit glancat i ugađat svima pa ćemo se još i posvađat. rekla mi je šogorica da bi za njen rodjendan mogla speć kolač. pitam se: zašto? ako ti se jedu kolači, napravi si ih. ako ti se ne da praviti, kupi si jedan kolač. nije toliko problem u pravljenju kolača koliko u tome što će se drugi na to naviknuti i morat ćeš ispunjavati njihove želje imao volje ili ne. zato ih, lijepo i pristojno, odmah odviknem od svega i naviknem na svoj britak jezik i svi sretni i zadovoljni.
problem je što ne mogu reći: ajd vi ručajte kod kuće pa meni dođite na kavu. zapravo, nemate ni dolazit jer nemate gdje sjest, cijeli stan ima 28 m2 što nije ni pola vašeg dnevnog boravka. ako se baš hoćete družiti, mi smo slijedeći tjedan na godišnjem pa ćemo doć do vas.
kako da ovo izvedem, u svoju korist, a da se nitko ne uvrijedi?