zatvori oči i opusti se, duboko udahni... ne pomaže? stvarnost je ipak puno sirovija, toliko da ne dopušta da ju zaboraviš. zavukla se duboko u podsvijest i stalno te opominje: nije vrijeme za opuštanje, radi, uči, pospremaj... vrištat ću!!!
vikend je pred vratima što znači da pandina sloboda leti kroz prozor. na dulji period. hoće li se ikada vratiti? naravno da neće! uvijek će postojati nešto što će mi predstavljati kuglu oko gležnjeva, križ na ramenima. a sad bi trebalo biti MOJE vrijeme!

odlučih promjeniti malo ovaj svoj prostor... još boje nisam do kraja izorganizirala i mislim ni da neću, ljenost je nastupila u punom mahu. hvata me nostalgija za ljetom koje nisam ni osjetila..
seka danas ide doma. odmah smo se prvi dan pokefale pa me tužila mami. mama je rekla da će nas obje izbacit iz stana ako se ne budemo slagale. odmah su mi navrla sjećanja na stare dane kad smo se stalno tužakale i tukle. baš je bilo super. sad smo si opet dobre, smirila je hormone.
fali mi intima koju sam imala dok smo predragi i ja bili sami. sad se ne možemo ni poljubiti a da se to ne poprati sa jednim: "fuj to" ili slično. počet ću plakat... nadam se da će ova godina proći brže nego ijedna do sada. nije da mi sestra smeta, već uzurpira moj prostor. ne znam kako bi to objasnila a da ispadne onako kako to stvarno mislim, a ne kao da ne volim sekicu. ne volim ju kad divlja i kad ima pms al inače da.
danas mi nije hladno jer imam vestu na sebi. malo me ljudi čudno gledaju ali me to ne brine. ja bar nemam maramicu u rukama jer moram stalno brisati nos, koji je procurio jer sam se oblačila kao da je vani 60 stupnjeva a ne sibirskih 10. više volim da mi je toplo nego da sam lijepa. a uvijek sam lijepa, naravno. možda drugi to ne primjećuju u tolikoj mjeri koliko ja, ali to sad nije tema...
večeras predragi pravi pizzu za večeru. valjda me želi nahraniti pa iskoristiti. možda mu i dopustim ako se iskaže. već je poznato da je najlakši put do nečijeg srca (ili prostih dijelova tijela) kroz želudac. neću o tome, moram održati reputaciju fine i neiskvarene djevojke, što i jesam, trenutno.

užasno mi je hladno. izgleda da je ipak bila pogreška što nisam navukla i najlonke. ne zato što sam zimogrozna da to nije za povjerovat, već mi je stvarno prohladno. ovaj ured je grozan. preko ljeta je super jer je temperatura taman da ni ne treba klima. problem je što mi trenutno svježina ne odgovara a grijanje se još nije poprave zalaufalo. šta će tek bit kad padne snijeg...
sestra mi je došla na pokusno stanovanje do srijede. onda se u nedjelju doseljava na malo duže. točnije, do 6. mjeseca iduće godine. već vidim da ću uživati, nas troje u jednosobnom stanu. milina...
ispraznila mi se baterija na mobitelu a nisam ponesla punjač. sad sam ko bez glave. šta da se neki tajni obožavatelj baš sad odluči izraziti svoju ljubav prema zanosnoj meni a ne može jer mi se baterija ispraznila. baš sam nepromišljena, svojom zaboravnošću sam potencijalno upropastila moguću romansu i pronalazak "onog pravog". ne kažem da sadašnji nije onaj pravi već da možda postoji netko tko je "praviji" od njega... iako sumnjam da bi se ponovo upuštala u nešto novo. previše sam truda uložila u preodgoj najdražeg. jučer je kasnio samo 20 min, što je pravi uspjeh!
u petak smo bili kod njegovog bratića. on mi je napravio kuhinju, savršena je. ako kome treba stolar... mogla bi ju poslikat i pokazat svijetu. ali mislim da će to morat pričekat vikend, ne stignem ju ranije pospremit. ali skrenula sam s teme.
uglavnom, išli smo u goste. i kako sam već bila umorna od prenapornog tjedna, odmah sam mu u autu objasnila da ću mu dati nekakav suptilan znak kad mi stvarno već bude dosta i da onda idemo. dragi se složio. druženje je bilo ugodno, baš smo se lijepo napričali. nakon 2 sata sjedenja, meni je već bilo dosta. lijepo sam ga pogledala u stilu "diži se, duša mi je zaspala još prije pola sata i hoću kući" ali me uopće nije doživio. onda sam ga trknula nogom. opet ništa. i tako sam zijevala još punih sat i pol dok mi stvarno nije dosadilo suptilno napominjanje i sam sam se ustala i rekla da idemo. inače nisam neki tip za ostat budna do kasno u noć. više volim rano ići na spavanje a onda se rano ustati. šta mogu kad sam jutarnji tip. navečer ne mogu ni film pratiti, toliko mi opadne koncentracija.
sjednemo sad u auto a ja bijesna. toliko da bi ga udavila golim rukama. da se nismo lijepo dogovorili još prije nego što smo stigli, ništa ne bi rekla, al ovako...
"jel se ti šta ljutiš na mene?"
"da"
"zašto?!" pita tukan sav u čuđenju
"jer smo se lijepo dogovorili da ćemo ići doma kad više stvarno ne budem mogla sjediti od umora a ti me nisi je** pol posto"
"pa nisam mogao otići u pola razgovora"
"ne seri, u međuvremenu su tri teme započele i završile a ja sam birala trenutak kad nastane tišina, baš da ne kažeš da te tjeram usred razgovora. i ne želim više razgovarati s tobom"
"da, a kad se idemo naći s tvojim društvom onda ja tebe nikad ne tjeram jer sam umoran" e tu se uvalio. moje društvo je isto kao i ja. nalazimo se ranije a čim otkuca pola 10: hvala i doviđenja. ujutro se svi rano dižemo jer moramo na posao a slađe mi je spavati nego se bez veze patiti do ne znam koliko sati samo da mogu reći da sam bila budna do tad i tad. to sam mu i spomenula. i onda prestajem pričati. ovaj moj svaki čas nešto pita, ne bi li ja popustila. uopće me ne zanima, lijepo smo se dogovorili a on se toga nije držao. mislim da slijedeći put hoće. ipak sam ja prevelika vještica da bi takve bitke dobivao.

konačno je petak! jedva sam dočekala da poslije posla mogu ravno u krevet, bez usputnih skretanja na je** tečaj. jedini je problem što je predragi dogovorio da idemo u goste poslije posla pa od mog ležanja ništa. al doći će subota... mislim da ću prvo ipak malo bacit jedan "lež" (izvedenica od ležanje) pa onda sve ostalo.
s mobitelom sam oduševljena, i više nego oduševljena. preporuka svakome!
nemam baš neke inspiracije za pisanje. mogla bih se pohvalit kako sam danas posebno glupa i ne kopčam koliko je 2+2. toplo se nadam da je to prolazna faza, iako se ponavlja svaki petak. neobljašnjivo sam bedasta krajem svakog tjedna. valjda se iscrpim pa više nemam snage ni za najosnovnije moždane funkcije. a možda sam početkom tjedna nadobudna jer se odmorim preko vikenda pa pokušavam kopčat, a do vikenda se prestanem truditi. što će reći da sam stalno glupa samo se nekad više kuži. mislim da mi treba godišnji...
jučer su me obuzele opake sumnje u vlastitu budućnost. razmišljala sam kako je možda već došlo vrijeme da se počnem kućiti, valjda jer mi sestra dolazi pa će nam biti tijesno. uglavnom, shvatila sam da nema teoretske šanse da si sa svojom plaćom kupim veći stan od ovog u kojem sam sada, a da ne spominjem da bi kredit za tih ništa kvadrata vukla na grbači dok ne umrem. šmrc!

jučer, u 13:25 postala sam ponosni vlasnik novog mobitela koji je bio predmet mojih neostvarenih želja posljednjih nekoliko mjeseci. i kako se ono u narodu kaže: to čeka, dočeka!
prvo me tata nazvao dok je stajao ispred izloga i krenuo sa paljbom: "jesi ti normalna, znaš ti koliko to košta, šta će ti tako skupa igračka, itd". mogla sam mu odgovoriti sa zvukom koji samo sisčani znaju:" aa laaa". svi oni naši razgovori koji su zvučali kao najobičnije nagovaranje su se odbili od njega kao da se uopće nisu vodili. ne da me nije slušao šta sam mu u zadnje vrijeme govorila, nego se još uvrijedio što ga pljačkam. i opet je krenulo objašnjavanje da ću ja to plaćati a on je služio samo tome da mi rastereti rate. iako, iskreno, računam na to da će za koji mjesec zaboraviti da mu moram dati za mobitel i da ću proći neozljeđeno za tih 3000,00 kn.
i konačno kad se čovjek osvijestio od pretrpljenog manjeg srčanog udara uzrokovanog pogledom na cijenu, ušao je u trgovinu i olakšao se za već navedenu svotu. komično mi je što ga je uzeo na 24!! rate, što ga ispada 150,00 kn mjesečno. planiram do kraja godine uštediti koju kunicu pa kontaktirati amex da mi ostatak računa ispostave odjednom. ipak mi je blesavo mobitel otplaćivati dvije godine.
tako da sam danas histerično sretna. jučer nisam mogla zaspati jer sam cijelo vrijeme isprobavala funkcije, melodije i slično. jedva čekam sutra pa da ga u miru pregledam jer ne moram na tečaj. još danas i gotovo za ovaj tjedan.
a sad da pokažem svoje zlato:

ma ne ja... direktoru financija u globalu je dojadila činjenica što u malom okruženju nešto zapravo moraš i raditi, te svoju plaću i zaraditi jer je svaki oblik zabušavanja više nego očit. zato je i odlučio otkazati poslušnost i otići tamo gdje će moći držat noge na stolu i krivnju za neobavljeni posao prebaciti na podređene. raj...
prvo me predivna i prekrasna kolegica G. (postoji mogućnost da će pročitati post pa da se ovim putem javno uližem) obavijestila da je globalac dao otkaz. mojoj sreći naprosto nije bilo kraja! napokon ću se rješiti svog najvećeg problema. zašto problema? jer račune slaže po abecedi, jer ne zna da uplatnice i isplatnice moraju biti kronološki napisane, itd. detaljnije objašnjeno u prošlim postovima.
onda je globalac naišao i sam mi rekao da je digao perje. iz pristojnosti sam odglumila šok i nevjericu, ipak sam ja jedna fina djevojka. malo sam ga, kao, dizala u nebesa i padala u depresiju: kako ćemo mi bez njega?! skoro mi je i suza kanula... moš mislit! rekao mi je da se vraća u svoju staru firmu na mjesto direktora financija. ode još jedno poduzeće u tri p**... kud je tako kilavo radilo do sada, više mu stvarno nema spasa. možda se vlasnik rastaje od žene pa je odlučio upropastiti firmu da ne mora gospođu isplatiti. jedino to može biti razlog ovog kamikaznog pothavata. drugog objašnjenja nema!
u svakom se slučaju nadam da će nasljednik ovog lika biti normalan, u smislu da zna osnovne stvari vezane uz računovodstvo, te da neće misliti da je pokupio pamet cijelog svijeta. btw, cijenjeni gospodin u globalu je nedavno izjavio da bi upisao magisterij kako bi "dodatno razradio svoje znanje o financijama u globalu". to što ne zna apsolutno ništa konkretno, manje bitno.
liilaalina kumica (ili se kaže kuma od liilaa) je također odllučila dati petama vjetra. ali njeni razlozi su bili i više nego opravdani. kad netko ne cijeni tvoje znanje i sposobnosti, naravno da ćeš si naći novi i bolji posao. zato je i odlučila otići. potpuno ju podržavam i želim puno uspjeha na novom radnom mjestu! za nju znam da će za novo okruženje biti poboljšanje, ali za globalnog lika sam sigurna da će u novu firmu uvesti samo rasulo,glavobolje, čemer i jad.

znate onu sa 101.: zakaj jaaa ne vooolim poneeedeeeljek?
zato što danas pada kiša i smrzla sam se ko guzičica, zato što sam se ustala u 7, zato što popodne moram na tečaj, zato što sam dala odjaviti ispit jer ništa ne učim, zato što... nije baš da mrzim ponedjeljak kao ponedjeljak već zato što je prije njega bila nedjelja, kada sam cijeli dan ležala i obrazovala se preko ljubavnih filmova što su se prikazivali. i onda je, naravno, dragi dobio zasluženu šljagu jer nije romantičan kao glavni glumac i jer se toga nikad neće sjetit napravit za mene. i onda sam nesretna... a nakon pola sata shvatim da sam i glupa jer svoju vezu poistovjećujem sa onom izmišljotinom koju su mi servirali da popune raspored. nekad znam biti baš prava koza...

vrlo jednostavno:
dogovorite se za sastanak na sred Jelačić placa, povodom nečijeg rođendana, u vrijeme kad ima najviše ljudi i jednostavno pokažite poklon koji ste odabrali s puno ljubavi. a ako je taj poklon metla (ona prava od granja zato što svoju voljenu kolegicu nazivate "vješticom" i rugate joj se kad vam se povjeri da je sanjala da je "heri poter"!), you have a winner! slavljenik će se zasigurno skljokati, a ako ga to ne dotuče, sramota koju će proživljavati noseći metlu po cijelom centru metropole zasigurno hoće! ukratko: sad sam na intenzivnoj njezi i kažu da je stanje ohrabrujuće.
ali to nije sve. kakav bi to bio poklon da je samo metla. zašto ne bi još malo pandu sramotili? ajmo joj onda kupiti i gaće! i to isto one prave! nisu duge ali straha od raka dojki sigurno neće biti ako ih budem nosila, taman su mi negdje do ispod vrata... nije problem u gaćama nego što ćemo ju natjerati da pozira s tim gaćama i metlom da to možemo ovjekovječiti. to što je ljudi čudno gledaju, nije bitno. prestrašno! ovim putem apeliram na sve koje poznajem i ne poznajem, volim i ne volim, poštujem i ne poštujem, molim vas, nemojte me više darivati! VIŠE NIKAD NEĆU NIŠTA POŽELJETI ZA POKLON!!! osim onog mobitela. a tragično je što tata ipak ovaj tjedan neće za zagreb pa ću se ipak morat malo strpiti. do kada, oče, do kada?! opet ću morat nabacit jedan cvil preko telefona pa možda nešto pokrenem.
ali nije sve tako crno. dobila sam i prekrasan buket od 23 ruže (nisam brojala, tako su mi rekli), predivnu vesticu i tange (za pandinu polovicu, ako ih bude htio nositi). druženje je proteklo kao i uvijek, uz laprdanje i baleganje. sve u svemu, i nije bilo loše.
NASTAVAK:
moj predragi otac je nenadano došao u metropolu i krenuo mi kupiti onaj mobitel o kojem pričam zadnjih 100 godina. jako mu se žurilo pa sam ga poslala u najbliži dućan, hg. a kad tamo... nema mobitela! kako, molim?! pa nema, doći će sljedeći tjedan! ali moj tata neće sljedeći tjedan doći u zagreb! kmeee!

hej, hej, prođe ovaj dan,
prođe ovaj dan,
dan kao san...
aha, kako da ne. mislim da mi je ovo bio najgori rođendan od svih do sada. bilo mi je drago što me se puno ljudi sjetilo ali dan sam provela grozno.
bila sam na poslu do 4 i poslije toga na onom glupom tečaju do 8. umjesto da sam poslije došla doma čila i spremna na romantičnu večeru s dragim, i tko zna kakvim još aktivnostima ;-), samo sam se istuširala i legla u krevet ko prezažena mačka. pojela sam i večeru al pelikanskom vještinom, budući da cijeli dan ništa nisam jela (snickers se ne računa kao ručak) i umirala od gladi. tako da od romantike nije bilo ništa. nakon toga sam maznula jednu pivicu i okrenula se na drugu stranu i zahrkala. jebeš takav rođendan!

i godinu dana sam starija. i pametnija, ako smijem dodati...

dobila sam puno poruka sa lijepim željama al ova je prestrašna:
prije 23 godine došla si na svijet
i trebala postati još jedan divan cvijet.
no ti si postala samo uvela ruža
koja čeka bogatog i lijepog muža.
poljubila si žabu koja je ostala ista,
pretvorila si se u staru babu,
al ipak imaš princa.
HVALA, BISE, LJUBI TE BABA!

tata danas neće za metropolu, šmrc! al morat će ovaj tjedan. dragi mi priprema večeru. tko zna kako će to završiti? nadam se, ne na ispumpavanju...

ovaj vikend sam bila doma u posjetu svojim dragim roditeljima. išla sam najviše zato da vidim šta su mi kupili za rođendan a tek onda zato što sam ih poželjela vidjeti. volim ja njih al poklon je poklon.
moja mama je uvijek praktična u poklonima i uvijek kupuje što ti uvijek treba a sam si kupiš tek kad gori. sestra i ja smo zbog toga uvijek propadale u zemlju od srama dok smo bile male. jer je zaštitni znak moje mame u kupovanju poklona kupiti gaće. i tako sam i ja za poklon dobila gaće. dvoje. i potkošulju. i čokoladu. i chio chips. i nešto sitno love. ali gaće?!
sva sreća da je tata svečano obećao ovaj tjedan doći u metropolu i kupiti mi onaj mobitel. kao za rođendan. a zapravo će ga samo uzeti na american i ja ću ga svaki mjesec otplaćivati. i to mi je super kad se sjetim koliko sam borbe imala s njim da ga nagovorim da mi ga uzme na karticu. ne kuži čovjek da ću ga ja otplatiti, on samo treba posuditi karticu jer je ja nemam, a ne mogu ni dignuti toliko čekova. a ja ne mogu dobiti karticu jer sam na ugovor na pola godine. al čim potpišem na neodređeno, isti tren idem po karticu. ne bu mene nitko u mom dvorišću!
i tako da sam ja zadovoljna sa svojim "poklonima". one gaće me još šokiraju ali nema veze. dragi je dobio zabranu da mi išta kupuje jer se meni to nikako ne isplati. on će meni kupiti poklon za 500 kn a onda će panda morati u minus jer je dragojević dekintiran. da ne bi! lijepo će mi napraviti meksičku večeru i milina.
sad sam tek shvatila da sam praktična kao moja majka. samo što ne kupujem gaće za poklon. ali ti ne znači da neću početi!

laž, čista laž, ljudi moji. sve se može kupiti, pa i ja. i to sa onim samsungom iz prošlog posta. a za uzvrat dobivate moju vječnu naklonost i obećanje da vam se više neću rugati, ismijavati ili slično. časna pionirska!

ako netko nije shvatio što hoću jer sam ipak presuptilna, idući tjedan mi je rođendan, točnije u utorak i hoću poklone! puno, puno poklona! sad bi trebala napisati: velike i male poklone, ali to nisam ja. hoću velike i velike poklone!

sad vas napuštam da možete razmisliti kako me obradovati. btw, položila sam ispit pa i to treba dodatno nagraditi.

upravo me zvala kuma sva izbezumljena. sutra ima ispit a svi rade pa nema kome ostaviti dijete. ja si mislim: e tako ti i treba kad si ostala trudna sa 20 godina, faks nisi zavrsila, a muž ti je totalni nesposobnjaković pa mu ne možeš ostaviti vlastito dijete na čuvanje. i da stvar bude još gora, opet je trudna. već sam joj sto puta rekla da bi joj bilo bolje da si je kupila štrik pa se objesila nego se dovela u takvu situaciju. nemam ja ništa protiv mladih mama i djece, ali protiv njene situacije imam.
kao prvo, bila je odličan student dok se jedno veče nije napušila i ostala trudna. studirat i radit je užasno teško, a studirat i imat malo dijete je katastrofa. ocjene su joj se drastično srozale al nema veze, ipak to ona koliko-toliko gura, s obzirom na situaciju.
drugo, muž joj je blagi užas. ona je u tom braku praktički samohrana majka. čovjek dođe s posla i prvo mora 6 sati odmoriti pred televizorom i u to vrijeme ne može paziti na dijete "jer je umoran". tvoje dijete ti predstavlja napor? sramota. ne kažem da je mali sunce jer stvarno je naporan i stalno cendra, ali kad odlučiš imati dijete, na sve to moraš biti spreman. doslovno moraš žrtvovati svoj život za to čudo. al on je strasno umoran pa je onda to u redu.
a kad se odmorio nije uzeo malog da kuma može bar otići pišat u miru, već se pokupio na poker. pa jebem ja tebi malo mater! to je jedan brižan otac? ma objesila bi ga na prvu banderu za jajca i ostavila da se prži na suncu.
jednom sam došla do njih da se kuma i ja malo isklaframo. živimo u različitim gradovima pa se ne viđamo tako često i baš sam ju poželjela vidjeti pa sam je vodila na kavu. i tko je išao sa nama? predragi mužić, eto tko. u mom svijetu bi on ostao doma sa malim tih sat vremena dok se mi istračamo i onda nek ide kud hoće. ali ne, zašto bi on bio sa SVOJIM djetetom doma ako može slušat šta mi pričamo. pa jesam li ja došla tebi ili svojoj kumi? odjebi!
uglavnom, od te kave nije bilo ništa je je mali poprilično živahan i bilo ga je svuda pa se sve svelo na gledanje šta on radi. naravno da se ona svinja pokupila na poker i nama uvalio malog.
i sad nek ja budem sretna što moja kuma ima obitelj sa svoje 23 godine? nisam sretna a mislim da nije ni ona, ako ju dobro poznajem. sve je to lijepo, imati dijete i muža, ali sve u svoje vrijeme. zar joj ne bi bilo bolje da je bez ikakve brige i pameti? da uživa u svojoj mladosti? da je imala još koju godinu dok ne istrenira muža da bude kako spada a ne mamin razmaženi sin?

danas je već 5.9. i to znači da je preostalo još samo tjedan dana do mog rođendana! a htjela bih svašta, od namještaja do mobitela. sve neke "sitnice". ne znam da li su mi prohtjevi postali veći s godinama, ili sam jednostavno postajala sve veće razmaženo derište koje se pokušava okoristiti zbog slabosti svojih bližnjih i nemogućnosti da mi na moje cvilenje odvrate: "dosadna si i nećeš dobiti ništa". jer to bi bilo tragično i nadasve kobno za sve naše buduće odnose!
tatu sam za mobitel počela pripremati još u 7. mjecesu suptilno mu napominjući kako se taj moj svečani dan približava brzinom svjetlosti i da je pravi trenutak da razmisli kako bi me darovao. baš sam mu prošli vikend rekla: "tata, meni je za tjedan dana rođendan." (mom tati pojam o vremenu nije baš jača strana pa mu uvijek moram reći da nešto počinje 2 sata ranije kako bi mogli stići na vrijeme, a za ovakve važne događaje moram početi podsjećati bar mjesec dana ranije ako želim neke rezultate na vrijeme). i sve što sam dobila na to je: "čestitam, kćeri!"
na mome licu šok i nevjerica: kako čestitam, šta čestitam, trebao bi pitati šta želim a ne da mi čestita. tada sam odustala od svoga nauma da ga podsjetim na onaj mobitel jer vidim da nema ništa od toga i odlučila sve odgoditi za neko kraće vrijeme. ali nisam mogla dugo izdržati pa sam opet za pola sata došla s rečenicom: "tata, meni je za tjedan dana rođendan" a tata će razdragano: "pa čestitam još jednom, kćeri"
opet on meni čestita. vidim ja da nema ništa od mog mobitela. ništa, probat ću opet za tjedan dana. sva sreća pa sam na vrijeme počela pa ga možda i dobijem do rođendana...
btw, ako se netko sažalio nad mojom okrutnom sudbinom, vrlo lako će me oraspoložiti sa samsungom D500...

ovaj post ću posvetiti svom radnom kolegi o kojem sam pisala i u prošlom postu, "voditelju financija u globalu". šta god to značilo... naime, instalirali smo novi program za vođenje financija i dolazi nam jedan striček pokazati kako se s njime radi. i nakon silnih predavanja došli smo i do blagajne, koja je zaduženje predragog mi financijaša. pozovem ga da dođe odslušat što nam predavač ima za reći na tu temu i dobijem odgovor:
"ne stignem ja to sad slušat, imam previše posla" (čitaj: prebacujem s jedne hrpe na drugu, to dugo traje i strašno me umara pa mi se ne da)
"žao mi je, morat ćete to ostaviti jer morate vidjeti kako se radi s ovim programom jer se od sad morate s njim služiti. a to je vaš dio posla i šefica je rekla da morate biti prisutni"
"jel to ona meni prijeti?" da, prijeti i ubite će te ko mačka ako to ne odslušaš
"ma ne prijeti, jednostavno to morate odslušati jer drugačije nećete znati kako se služiti s programom"
tu je uslijedio namrgođen pogled u mom smjeru, popraćen sa jednim mrmljanjem. i krenusmo s predavanjem.
u blagajni su vidljive uplatnice i isplatnice, logično. upišeš u ili i (ovisno treba li ti uplatnica ili isplatnica) i program će ti sam dodijeliti slijedeći slobodni redni broj uplatnice ili isplatnice tako da ne moraš preturat i tražit koji ti je bio zadnji. i krene gospodin financijaš probati to čudo. upiše "u" i pojavi mu se broj 1 budući da je to bila prva uplatnica koja je bila unešena. wow, kak je zakon!
upiše tako nekoliko slova "u" za redom samo da utvrdi gradivo. ajmo sad probat kako je to sa slovom "i". upiše gospodin slovo "i" a kad ono broj 1 (jer je to prva isplatnica koju smo napisali pa je onda logično da bude prva). ali ne! panika!
"kako je to sad broj 1 kad sam ja upisao već nekoliko uplatnica?!"
"jeste upisali uplatnice ali niste ni jednu isplatnicu"
"ali moj program koji sad koristim meni daje brojeve po redu i ja ih tako upisujem"
"hoćete mi reći da vama uplatnice i isplatnice nisu svaka posebno po redu i kronološki napravljene?"
"pa naravno, ja prvi put čujem da mi isplatnice moraju biti po redu!"
ha????? čovjek sa 15 godina radnog staža u financijama prvi puta čuje da mu isplatnice ne mogu biti složene tako da jedna ima broj 6, da poslije nje ide ona sa brojem 11 i slično, već da brojevi moraju biti po redu?! i šta da čovjek njemu na to kaže? samo sam diskretno prevrnula svoje okice i okrenula se na drugu stranu da ga ne ofuri para koja mi je šištala iz ušiju. zašto je bilo pare? pa jer će pandalavanda morati te njegove nebuloze ukucavati u program! da bi čovek reč rekel!