užasno mi je hladno. izgleda da je ipak bila pogreška što nisam navukla i najlonke. ne zato što sam zimogrozna da to nije za povjerovat, već mi je stvarno prohladno. ovaj ured je grozan. preko ljeta je super jer je temperatura taman da ni ne treba klima. problem je što mi trenutno svježina ne odgovara a grijanje se još nije poprave zalaufalo. šta će tek bit kad padne snijeg...
sestra mi je došla na pokusno stanovanje do srijede. onda se u nedjelju doseljava na malo duže. točnije, do 6. mjeseca iduće godine. već vidim da ću uživati, nas troje u jednosobnom stanu. milina...
ispraznila mi se baterija na mobitelu a nisam ponesla punjač. sad sam ko bez glave. šta da se neki tajni obožavatelj baš sad odluči izraziti svoju ljubav prema zanosnoj meni a ne može jer mi se baterija ispraznila. baš sam nepromišljena, svojom zaboravnošću sam potencijalno upropastila moguću romansu i pronalazak "onog pravog". ne kažem da sadašnji nije onaj pravi već da možda postoji netko tko je "praviji" od njega... iako sumnjam da bi se ponovo upuštala u nešto novo. previše sam truda uložila u preodgoj najdražeg. jučer je kasnio samo 20 min, što je pravi uspjeh!
u petak smo bili kod njegovog bratića. on mi je napravio kuhinju, savršena je. ako kome treba stolar... mogla bi ju poslikat i pokazat svijetu. ali mislim da će to morat pričekat vikend, ne stignem ju ranije pospremit. ali skrenula sam s teme.
uglavnom, išli smo u goste. i kako sam već bila umorna od prenapornog tjedna, odmah sam mu u autu objasnila da ću mu dati nekakav suptilan znak kad mi stvarno već bude dosta i da onda idemo. dragi se složio. druženje je bilo ugodno, baš smo se lijepo napričali. nakon 2 sata sjedenja, meni je već bilo dosta. lijepo sam ga pogledala u stilu "diži se, duša mi je zaspala još prije pola sata i hoću kući" ali me uopće nije doživio. onda sam ga trknula nogom. opet ništa. i tako sam zijevala još punih sat i pol dok mi stvarno nije dosadilo suptilno napominjanje i sam sam se ustala i rekla da idemo. inače nisam neki tip za ostat budna do kasno u noć. više volim rano ići na spavanje a onda se rano ustati. šta mogu kad sam jutarnji tip. navečer ne mogu ni film pratiti, toliko mi opadne koncentracija.
sjednemo sad u auto a ja bijesna. toliko da bi ga udavila golim rukama. da se nismo lijepo dogovorili još prije nego što smo stigli, ništa ne bi rekla, al ovako...
"jel se ti šta ljutiš na mene?"
"da"
"zašto?!" pita tukan sav u čuđenju
"jer smo se lijepo dogovorili da ćemo ići doma kad više stvarno ne budem mogla sjediti od umora a ti me nisi je** pol posto"
"pa nisam mogao otići u pola razgovora"
"ne seri, u međuvremenu su tri teme započele i završile a ja sam birala trenutak kad nastane tišina, baš da ne kažeš da te tjeram usred razgovora. i ne želim više razgovarati s tobom"
"da, a kad se idemo naći s tvojim društvom onda ja tebe nikad ne tjeram jer sam umoran" e tu se uvalio. moje društvo je isto kao i ja. nalazimo se ranije a čim otkuca pola 10: hvala i doviđenja. ujutro se svi rano dižemo jer moramo na posao a slađe mi je spavati nego se bez veze patiti do ne znam koliko sati samo da mogu reći da sam bila budna do tad i tad. to sam mu i spomenula. i onda prestajem pričati. ovaj moj svaki čas nešto pita, ne bi li ja popustila. uopće me ne zanima, lijepo smo se dogovorili a on se toga nije držao. mislim da slijedeći put hoće. ipak sam ja prevelika vještica da bi takve bitke dobivao.
Post je objavljen 26.09.2005. u 10:31 sati.