danas je već 5.9. i to znači da je preostalo još samo tjedan dana do mog rođendana! a htjela bih svašta, od namještaja do mobitela. sve neke "sitnice". ne znam da li su mi prohtjevi postali veći s godinama, ili sam jednostavno postajala sve veće razmaženo derište koje se pokušava okoristiti zbog slabosti svojih bližnjih i nemogućnosti da mi na moje cvilenje odvrate: "dosadna si i nećeš dobiti ništa". jer to bi bilo tragično i nadasve kobno za sve naše buduće odnose!
tatu sam za mobitel počela pripremati još u 7. mjecesu suptilno mu napominjući kako se taj moj svečani dan približava brzinom svjetlosti i da je pravi trenutak da razmisli kako bi me darovao. baš sam mu prošli vikend rekla: "tata, meni je za tjedan dana rođendan." (mom tati pojam o vremenu nije baš jača strana pa mu uvijek moram reći da nešto počinje 2 sata ranije kako bi mogli stići na vrijeme, a za ovakve važne događaje moram početi podsjećati bar mjesec dana ranije ako želim neke rezultate na vrijeme). i sve što sam dobila na to je: "čestitam, kćeri!"
na mome licu šok i nevjerica: kako čestitam, šta čestitam, trebao bi pitati šta želim a ne da mi čestita. tada sam odustala od svoga nauma da ga podsjetim na onaj mobitel jer vidim da nema ništa od toga i odlučila sve odgoditi za neko kraće vrijeme. ali nisam mogla dugo izdržati pa sam opet za pola sata došla s rečenicom: "tata, meni je za tjedan dana rođendan" a tata će razdragano: "pa čestitam još jednom, kćeri"
opet on meni čestita. vidim ja da nema ništa od mog mobitela. ništa, probat ću opet za tjedan dana. sva sreća pa sam na vrijeme počela pa ga možda i dobijem do rođendana...
btw, ako se netko sažalio nad mojom okrutnom sudbinom, vrlo lako će me oraspoložiti sa samsungom D500...