čitala sam maloprije tuđe blogove i vidjela da se žale na šefa. odmah sam dobila onu inspiraciju koju u prošlom "članku" nisam imala.
svi moji bliski, ali i svi dalji prijatelji, znaju za moga šefa i njegove običaje. ma čemu lažna skromnost, čak sam se i najljućim neprijateljima žalila na njega.
ova priča ima posebno mjesto u mome srcu i osjećam obavezu prema cijelom svijetu da je ispričam. da ne bude zabune, riječ je o mome bivšem šefu, od milja zvanom zujo.
u toj sam firmi potrošila nekih 9 mjeseci svoga života na mjestu glupe tajnice. a kao što je u opisu radnog mjesta, potrebno je naručiti potrošni materijal (guzpapir) kad ga ponestane. i tako sam ja jedno jutro čilo sjela za svoj komp i krenula u napad na online dućan. i između ostalog sam naručila i gore navedenu stvarčicu. kad je striček dostavljač donio narudžbu, zujo je pao u nesvijest. s komentarom: kako si mogla uzeti žuti wc papir kad znaš da imamo sive pločice u wc-u? naravno da je pitanje bilo popraćeno visokom glasovnom frekvencijom. i šta da njemu čovjek kaže. prva mi je misao bila: pa tak ti je svejedno s čim ćeš obrisat guzicu, ali je nisam podijelila s njim jer me majka lijepo odgojila. tako da na kraju nisam ništa iskomentirala, samo mi nije bilo jasno kako netko može iz sebe izvaliti ovakvu glupost. zujo me uvijek nanovo iznenadi..
a moj novi šef - čista suprotnost. zujo je imao običaj svako jutro kad bi došao u biro ići od stola do stola i svakog poimence pitat "a šta ti sad radiš?" (btw, jedna od kolegica je to stavila na svoj screensaver i on to još nije skužio, nakon dvije godine). novi šef dođe u ured, otme kolegici novine, sjedne za svoj stol, digne noge i čita. usput to poprati s nekim glazbenim brojem. danas je bila singlica "e da si moja, golubice bijela" (hercegovac je, mora vam to biti jasno), i još mi taj poj zvoni u uhu. kako god bilo, ugodna promjena.