moderato_cantabile

Bez naslova...

Frida Kahlo: Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugoga.

Tako je lako gledati zvijezde,
Tako je lako maštati o tebi,
Lako je sjećati se onog proljeća
Kada sam s osmijehom na licu ponovno se rodila,
S tvojim prstom na svojim usnama otkrila nježnost
Kakvu sam nekad tek sanjala.
Kao da si stavio pečat na sve ono što si tada dao…
I na poljupce,
I na dodire,
I na onaj svoj gladni vučji pogled,
I na one snažne zagrljaje kojima si me stezao.
Čak i sjećanja na mirise tog kasnog proljeća
I ranog ljeta
Sad tako prokleto lako izmamljuju osmijeh.
Sve se čini tako prokleto lako.
Baš onako lako kako sam te ljubila
I kako si još lakše uzvraćao…
Lako je gledati dugu i zamišljati mostove
Koji će možda jednom i biti sagrađeni
Mostove koji će jednom spojiti dvije daleke obale
Jednom…u onaj isti sumrak…kasnog proljeća…
Ranog ljeta…
To je tako lako…
A tako je teško uopće i zamisliti tvojom se zvati…

Idi…prošetaj i udahni mirise kasnog proljeća i ranog ljeta…tako je lako…