moderato_cantabile

Priča o potrazi za savršenom ljubavi

Nedavno sam čula ovaj izraz „savršena ljubav“ i pomislila nije li prehrabro, možda pomalo i bahato, govoriti o savršenoj ljubavi?
Pogotovo onda kada je teško pričati i o običnoj ljubavi…onoj svakodnevnoj…ljudskoj…onoj koja sa sobom i na sebi nosi sve terete naše svakodnevice…
Ne znamo puno ni o takvoj ljubavi, a usuđujemo se pričati o „savršenoj“ ljubavi.
Ipak, unatoč svemu, svi mi vjerujemo, pa tako i ja, u postojanje „savršene“ ljubavi. Svi smo mi, makar na trenutak, osjetili dašak tog savršenstva…ili smo mislili, u tom trenutku, da smo ga osjetili.
Ali, „savršena“ ljubav postoji! Ali, ne onakva kakvom je mi doživljavamo. Ne onakvom kakvom mi sebe uvjeravamo da je to savršena ljubav. Savršena ljubav čeka negdje svakoga od nas. Zašto? Zato što je ona strpljiva. Ona stoji negdje na obali mora uz lagani povjetarac i čeka. I može čekati zauvijek. A mi smo uvijek u nekakvoj žurbi. Uvijek nam se nekud žuri. Pa tako i da čim prije stignemo do te svoje svršene ljubavi. Pritom zaboravljamo da ono do čega vrijedi nikada ne vode skraćeni putevi, nego treba ići i obilaznim putevima. Ali nama se stalno žuri. Mi patimo ako te ljubavi nemamo sada jer negdje u dubini znamo da smo bez ljubavi nesretni.
Ponekad, ta ljubav ima glas toliko tih, pretih da bismo je čuli. Javlja nam se, ali mi se ne odazivamo. Samo oni najsposobniji, najsretniji, čuju, prepoznaju taj njezin tihi glas i ponekad o svemu tome mogu pričati nekome.
Na putu na kraju kojeg nas čeka ta svršena ljubav, često imamo nepoželjne suputnike – intelekt, razum i logiku. A vrlo često, na tom putu, zaboravimo gledati u svoje srce. Ipak, ono skriva prave istine.
A u tom srcu, ako pogledamo u njega, možemo li stvarno reći da tamo nalazimo savršenu ljubav? U svojem srcu? Vjerojatno je nećete naći tamo. Ona ponekad povezuje pokoji sretni bračni par koji je samo zaštićen pomisli o savršenoj ljubavi. Možda se ta savršena ljubav ostvaruje u vezi, odnosu, roditelja i djeteta…
Jer, naša ljudska, svakodnevna ljubav daleko je od one savršene. Ona vrlo često započinje snažnom tjelesnom, seksualnom privlačnošću, povezanom ponekad i privlačnošću na pokojoj drugoj razini. Takva energija cijele nas ispunjava i na neko vrijeme nama se čini da smo jači od svega.
Ali, takve emocije sa sobom vrlo često nose i ono negativno – želja za posjedovanjem koja je zapravo rezultat naše želje i žudnje za tom osobom, ljubomoru…ali i onaj, svima nam krasan osjećaj, zaljubljenost. Osjećaj koji zamagljuje osjete i razum.
Ali, zaljubljenost skoro uvijek ostaje dio savršene ljubavi, iako nikako ne u istom obliku u kojem se javila na početku. Jer, zaljubljenost nakon nekoliko mjeseci, najviše godinu dana, prolazi, a ako nakon nje ostane poštovanje, razumijevanje, suosjećanje, briga, toplina, onda to prepoznajemo kao ljubav.
Dakle, većina nas o savršenoj ljubavi razmišlja na način da ona dolazi i da svoje izvore ima u zaljubljenosti.
Nama je vrlo teško živjeti savršenu ljubav. Zašto? Jer stalno nešto želimo. A savršena ljubav se zasniva na davanju. A kad su tu uključene želje, onda želimo primati i zbog toga se javlja zadovoljstvo. U trenutku kad netko ne može ispunjavati naše želje, vrlo brzo se raspline ideja o savršenoj ljubavi.
Zbog toga što stalno želimo, mi stalno i tražimo. Ispunjavamo svoje želje – zadovoljni smo. Ne ispunimo ih – nezadovoljni smo. I zapravo nikad nismo zadovoljni i u vječnoj smo potrazi za boljim, većim…tako da ćemo kao takvi stalno biti u potrazi za savršenom ljubavi jer nikad nismo zadovoljni onim što imamo oko sebe.