moderato_cantabile

Govorili ste...rekli ste...hvala vam...

Govorili ste da vidite radost u mojim očima,
Rekli ste da vidite iskru u mojem osmijehu,
Rekli ste da osjećate toplinu u mojoj blizini,
Poželjeli ste nasloniti svoju umornu glavu na moje rame,
Rekli ste da je čvrsto…
Rekli ste da znam slušati,
Rekli ste da znam razumjeti,
Rekli ste da sam darovana blagošću,
Rekli ste da moj dodir briše vaše oluje,
Da vas moje krilo smiruje,
Rekli ste da je moj glas topao,
Rekli ste da su moje riječi iskrene…
Rekli ste…
Onda ste otišli gledati radost u drugim očima.
Gledati jaču iskru drugog osmijeha,
Osjećati toplinu u nečijoj drugoj blizini,
Poželjeli ste glavu nasloniti na drugo rame koje nije toliko jako,
Svili ste se pored nekog tko i ne zna slušati,
Kleknuli pored nekog tko baš i ne zna razumjeti,
Smiješili ste se licu kojem nedostaje blagosti
I čiji dodir, unatoč svemu, barem prividno briše vaše oluje…
Povjerovali ste riječima koje nisu iskrene
I glavu stavili u krilo koje to i ne zaslužuje…
Pa, hvala vam svima,
što ste u meni prepoznavali anđeosko biće…barem na trenutak
hvala vam, što ste znali prepoznati iskrenost,
hvala vam što ste znali prepoznati toplinu,
hvala vam što ste njegovali moju blagost,
hvala vam na smijehu i sretnim danima,
hvala vam na svakoj suzi i tužnim danima,
ali ja nisam nadnaravno biće, nego samo čovjek…
samo žena…
hvala vam za vaše izbore…za vaše odluke…