moderato_cantabile

Danas je "in" biti single

Ako je danas in biti single onda sam ja in. Sve te priče kojima nas šopaju kako je lijepo uživati u čarima single života...ali ja, nakon isprobanog i jednog i drugog, ipak ne nalazim neku ljepotu u tome biti single. Daleko od toga da ne mogu sama. O da, mogu. Čovjek i treba znati živjeti sam. Ali, ja govorim o ljepoti takvoga života. Da, super je jer se ne opterećujem jesu li mi noge izdepilirane, al budimo realni, nakon duge i normalne veze tko se normalan uistinu time opterećuje kao na početku? Dakle, nije to neka promjena. Ok, nije me briga gdje pustim prljavi veš...al' po prirodi sam ionako više manje uredna, pa na to pazim i kad sam solo. Povremeno si dozvolim izlete neurednosti. Ne treba mi frajer da me njegova prisutnost prisili na urednost. Izlasci? Hm. Ok...ajde, nikom, baš nikome ne moram govoriti kuda idem ni s kim, gdje sam bila ni s kime, kada ću doći...jer me nitko ne čeka. Ali čudno...baš to mi fali. Ponekad. Često. Ne ono da mi ne da mira na mob kad odem s frendicama na trač partiju ili žensku pijanku, nego čisto da imam kome reći kud idem i kad ću doći otprilike...i da se netko možda zabrine ako ne dođem onda kad sam rekla. Ali ne da bude ljut. Ne da bude ljubomoran. Nego samo malo zabrinut. Pa da me nazove i pita: Je li sve ok? I kad čuje da je sve ok, da kaže: Ok, samo sam se zabrinuo, al kad znam sad da je sve ok onda u redu. Eto, to mi fali. Još uvijek, dakle tražim što je prednost u tome biti single. Ah, da...kuhanje...e, to mi je uvijek bio problem. Nije da sebi ne kuham. Al me nije zaista briga ni kad, ni što ni ako...a kad je „on“ tu, onda, jebiga, red je da nešto i napravim. Nisam neki tradicionalist, al ipak poštujem neke tradicionalne vrijednosti. Tako da, za sad sam našla možda prvu prednost „singlosti“. Iako, nije ni to prednost. Jer kad mi se ne kuha, živim na sendvičima, koji mi ni najmanje ne trebaju, ili nekoj brzinskoj hrani, koja mi još manje u životu treba, a mojim kilama još i manje...tako da je i ta jedna prednost opet neka mana tog života. E, jebiga, sad. Opet sam na početku. Seks neću ni spominjati. Zadovoljstvo je tu prisutno skoro jednako često kao i kad nisam single. Prsti čine čuda. Ali ima ono nešto što je nezamjenjivo...a to je onaj dodir prije svega i poslije svega, poljupci, nježnost...trenutak kad te netko dočeka sa smiješkom i kad ti razvedri i osunča i najoblačniji dan. I sad, nek mi netko kaže da je lijepo biti single. Pa čak i onda kad se tebi toliko priča o napornome danu, a njemu se, u muškom stilu, samo šuti u fotelji i bulji u telku šaltajući po daljnskom kao da je hipnotiziran. A ti bi pričala. I ne kužiš zašto on sad ne želi pričati. Zašto ne kuži tvoje potrebe? Pa iz ničega odjednom nastane glupa svađa. Dreka i halabuka. A sve samo zato jer tebi šefica već mjesecima ima doma problema pa dolazi nadrkana na posao i iživljava se na tebi, a njemu je kolegica, koju je zamolio da pošalje faksom neki dokument, sve zabrljavila, poslala krivo, pa je on pobrao jezikovu juhu od šefa. I nakon svega, njemu se ne priča. Tebi se priča. I sad ste se zbog toga još i vas dvoje zakvačili. I čuješ odjednom: Tras! vratima od sobe...al evo tebe za pet minuta za njim i na samo vaš poseban način već ste jednim pogledom sve riješili i zaboravili. Da, baš je "lijepo" biti single. A da...onda su tu vjenčanja i razna obiteljska okupljanja, a da ne govorim o prijateljskim okupljanjima (velike rođendanske zabave...ili da kažem dječji rođendani i čajanke? jer su se svi poženili/poudavali). Po ne znam koji put na vjenčanje idem sama. Bez plesača. Čak i kad nisam bila single išla sam sama (al ajde, to je bila viša sila...bar sam se drukčije osjećala). Po ne znam koji put ću ići hvatati buket...u istu grupu s onima od 18!!! Isuse Bože! Mislim da bih mogla ovaj put odglumiti iznenadnu sraćku dok se bacanje bude odvijalo. Koliko se tih buketa već skupilo...podsjeti me na film: Always a bridesmade, never a bride! Tako i ovaj put. A velika okupljanja – pa sad me samo pozivaju na rođenja djece, krstitke...i stojiš tamo ko tuka.
A onda, opet, kad pogledam mnoštvo tih „sretno nasmijanih“ lica oko sebe, pomislim: Koliko je njih uistinu sretno? Koliko će njih opstati? Za koliko njih neću za koju godinu slušati da se razilaze?
Jer uistinu, nekoliko brakova na koje sam se ugledala, koji su mi bili pojam sretnoga života, raspali su se svi do jednoga. Pa si mislim, možda je zaista onda i bolje biti single.
A onda sjedam u auto, otfrljim muziku, zapjevam dok me nitko ne čuje, penjem se do svoga stančića, odvrnem ključ u bravi i...
Zjapi praznina...zjapi mrak...zjapi tišina...
Još uvijek nisam našla prednosti single života.