moderato_cantabile

Moderato cantabile

Koliko nas puta u životu sreća dotakne? Koliko puta sreću znamo prepoznati? Da, taj ključni trenutak prepoznavanja...prepoznavanja onog nekog trenutka. Jesu li takvi trenutci ponovljivi? Ili nas dotaknu samo jednom u životu i ako ostanu neprepoznati, ostaju zauvijek negdje duboko u nama zakopani, nosimo ih u duboko u sebi, sretni što su nas dotakli. Prate nas poput oblaka kojeg nosi vjetar koji iz dana u dan dobiva sve veću snagu, a oblak se puni kišom, ali kiše nema...kiša su suze, al mi se smijemo...sretni zbog trenutka koji nas je okrznuo. Samo želimo letjeti slobodno poput oblaka i prepustiti se vjetru da od nas radi razne oblike, da nam udahnjuje snagu i težinu...želimo postati njegova prepreka, a nekako stalno bježimo ispred vjetra jer negdje pred nama nazire se stijena o koju će se vjetar zalijepiti, oblak razbiti, a kiša izliti...bježimo pred kišom...a bježeći pred kišom bježimo i pred vjetrom...kiša se izlijeva u rijeku, a rijeka utječe u more...on postaje nemirna rijeka, ja sam mirno more...rijeka muti mirnoću moga mora...moje obale postaju njegove obale...on topi moju obalu, stapa se s mojim morem, valovi zapljuskuju obalu...oseka...povlači se...ostaje samo goli kamen s okusom soli...

Sapore di sale, sapore di mare
che hai sulla pelle, che hai sulle labbra
quando esci dall'acqua e ti vieni a sdraiare
vicino a me, vicino a me.
Sapore di sale, sapore di mare
un gusto un po' amaro di cose perdute
di cose lasciate lontano da noi
dove il mondo č diverso, diverso da qui.
Ovo vrijeme i dani, što prolaze lijeno,
ostavljaju okus soli na usni
ti skačeš u vodu, pa me ostavljaš samog,
tu na pijesku i suncu, da te ponovno gledam…
A kada se vratiš, ja te pustim da padneš,
u naručaj pijeska, i u moje ruke,
a onda te ljubim, sa okusom mora,
sa okusom soli, i okusom sna…

12. svibnja 2008.