moderato_cantabile

Zar svi pravi muškarci uvijek moraju kasniti na vlaku života...ili priča o oblaku u obliku croassana...

Sjedim neki dan na kavi s frendicom i razglabamo o koječemu...al nekako se uvijek dotaknemo tog vječnog misterija koji se zove: MUŠKARAC...ne, ne...“onaj“ muškarac...da, to je već bolje. I konačno otpustila sam onog za kojeg sam smatrala da mi je uzeo najbolje godine života...ma koje najbolje...sad sam u najboljim...crvena jabuka...onda sam bila zelena, kisela, nezrela...al on, sudeći po novom izboru, valjda voli kiselo, zeleno...
I došao je drugi...onaj koji je kraj mene kad nađe vremena za mene...
I tu je taj...jedan...prisutan samo kao neka virtualna stvarnost...prisutan u mojoj glavi...sve više, sve češće...ne, nemam prljave misli..on je tu, onako...ne znam kako bih objasnila...al je baš cool, lijepo je što je tu...
I kaže meni frendica, kad sam joj sve to lijepo razložila i izložila, onako zamišljeno, nasloni se i nasmije:
Pa, jebote, stvarno je taj život sjeban, kaj ne? Kaj ti muški, „oni“ muški, uvijek moraju zakasnit na tom našem vlaku života...i onda taman kad se fino, udobno smjestimo i naš kupe nije više prazan, on mora dojti sav zadihan i stići na tu jebenu sljedeću stanicu, ukrcat se u naš vlak, u naš vagon, pokucati na vrata našeg kupea (a lijepo smo stavili natpis: ZAUZETO!) i pitati: „Je'l tu možda slobodno?“ Daj, čovječe, kaj ti ne vidiš da nije...al on nekako nije vidio natpis i počne se ispričavat...pa se počneš i ti ispričavat (ne znam zašto, natpis je bio jasan)...i pustiš ga da sjedne u tvoj kupe...baš super, kaj ne? I na kraju, nije neki ljigavac, nego zabavan frajer. I dok ovaj tvoj spava dok putujete,a ti bi se tako rado divila nebu, oblacima, a ovaj tvoj ti baš glavu objesio na rame i blaženo zaspao, osjećaš se osamljeno, gledaš sama u nebo, oblake, potoke, rijeke, travu, cvijeće...
I baš tada novi kaže: „Pogledaj, kaj nije krasno?“
I pokaže na nebo, oblak u obliku kifle...a ti se nasmiješ i kažeš: „Hahaha, izgleda kao kifla...croassan..“. I pogledate se i shvatite da isto mislite, gledate u istom smjeru..i skužiš da se njemu NE SPAVA...a k tome, već je u istom kupeu u vlaku života...a ti gledaš spavača i misliš: „Hoće li se probuditi? Kada će se probuditi? Hoće li se trgnuti? Hoće li stići pogledati oblak u obliku croassana? Hoće li se probuditi prije sljedeće stanice? Hoće li... jer ti već opasno razmišljaš o silasku s vlaka već na sljedećoj stanici...samo da vidiš hoće li te pratiti „spavač“ (ako se probudi) ili „oblak u obliku croassana“ ili...ili će obojica nastaviti svoj put u svom vlaku života, a ti ćeš čekati sljedeći koji stiže u...
Jebiga, ne znaš kad stiže...18. travnja 2008.