|
|
| < | svibanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
online
Moj mail:
paix.blog@gmail.com
Volim:
Glazbu
Čokoladu (the movie)
Čokoladu (the book)
Mitologiju
Stinga
Kavu s mlijekom
Moj laptop
Šetati
Spavati
Kestene
Njega
MOJ STARI BLOG
VOLIM ČITATI:
Anchi
Apple
Aries
Black Pearl
Blues Svezenski
Born to be wild
Clarisss
Dagoberhr
Detalj
EmptyHeartedGirl
Gedeon
In my place
Ima jedan svijet
Kaira
kiiiik
Krijesnica
Lakeisha
LondonSKY
Magicna Noc
Marsijanka
Mini Maxine
Muha
Nadobudan
Nemam pojma
Nikad kao Bane
Nihonkichigai
Pegy
SamohranaMajka
Siobhan
Staticna
Vitae
Zena zmaj
He runs and runs and runs. And when he's exhausted himself, he returns to me, puts his head in my lap and asks me to help him find a way to die.
FIELDS OF GOLD
You'll remember me when the west wind moves
Upon the fields of barley
You'll forget the sun in his jealous sky
As we walk in fields of gold
So she took her love for to gaze awhile
Upon the fields of barley
In his arms she fell as her hair came down
Among the fields of gold
Will you stay with me, will you be my love
Among the fields of barley?
We'll forget the sun in his jealous sky
As we lie in fields of gold
See the west wind move like a lover so
Upon the fields of barley
Feel her body rise when you kiss her mouth
Among the fields of gold
I never made promises lightly
And there have been some that I've broken
But I swear in the days still left
We'll walk in fields of gold
Znate li one scene iz filmova kad iskljuce zvuk i samo stave glazbu u pozadini i to daje neki dramatičan štih? Uvijek sam mislila da je to nemoguće ostvariti izvan filmskog platna, ali varala sam se.
Nabijem slusalice u uši, stavim na dovoljno veliku glasnoću da mi se isključe zvukovi okoline i dovoljno malu da ne izgubim sluh. I tad pustim Garyja Julesa i Mad World.
All around me are familiar faces
Worn out places, worn out faces
Bright and early for their daily races
Going nowhere, going nowhere
Their tears are filling up their glasses
No expression, no expression
Hide my head I want to drown my sorrow
No tomorrow, no tomorrow
Tad vidiš samo lica, lica u tom ludom užurbanom, okrutnom svijetu. I možeš svašta zamišljati... Kuda idu, o čemu razmišljaju, zašto su tako tužni? I prođeš pored njih da te ni ne zamijete, da ni ne shvate da su tvoje misli bile upućene njima. Za njih si samo vjetar kojeg su osjetili na koži, silueta koju su pogledali krajičkom oka samo da znaju da je moraju zaobići i miris koji im je poškakljao nosnice kad si prošao kraj njih. A oni ne znaju ni da postojiš.
I tad se i ja počnem pitati... Koliko sam puta jednostavno prošla kraj nekog, a da ga nisam primjetila ili još gore, koliko sam puta zanemarila nečiji krik za pomoć iz jednostavnog razloga... nisam ga vidjela.
Stvarno smo zaokupljeni sami sobom koliko god tvrdili suprotno.
Dobro kažu neki da je bitno očima nevidljivo. Treba gledati i srcem. Jasno ću vidjeti da netko ima crvenu haljinu na sebi, ali treba više da bih vidjela kako se ta osoba u tom trenutku osjeća i treba se više potruditi, a mi to više ne radimo. Grad je tako užurban da ljudi jednostavno isključe sve ostalo i gledaju samo ono materijalno, fizičko: pješaka ispred sebe treba zaobići, treba provjeriti je li zeleno svijetlo, ne zaboraviti sići na pravoj tramvajskoj stanici, provjeriti izlog nekog dućana. Sve drugo je.. sekundarno. Svi smo takvi, uključujuci i mene. Ja sam samo svjesna toga. Da promatram i da bivan promatrana. Kao i svi mi.
U pravu je Gary Jules... mad word it is...
.