Pagijevo carstvo

22.02.2007., četvrtak

Unsere Kampf und vjetrenjače

Ova pjesma mota mi se po glavi već danima....kako pomiriti više strana svog života?
Dok sam na poslu nalazim se u konzervativnoj i neinspirirajućoj sredini do boli, kao da sam na skupu mladeži HDZa. S obzirom da se volim zafrkavati hrvatskim jezikom često ostanem neshvaćen, a neda mi se objašnjavati sve do banalnosti (kao što bi rekao moj frend: ispucao sam u prazno odličnu foru). Jednostavnije je šutjeti i ostaviti druge da tračaju, dosađuju i pričaju kako je prošla nogometna reprezentacija. To je još jedna stvar koja me fascinira: kako ljudi koji nisu sposobni otrčati 100m u komadu a da ne dobe srčani udar od nekretanja znaju tako puno o sportu?! Kako isti takvi ljudi mogu toliko raspravljati tko je kada trebao napucati loptu, otrčati na drugu stranu i slične meni nerazumljive stvari. To je jedan od razloga što prezirem sport. Volim bicikliranje na druge staze i planinarenje no to je zato što se time bavim, ne pada mi na pamet da gledam sport na TV. I tako odradim svojih 8 sati među svojim kolegama geekovima a nakon toga bavim se svojim glavnim hobijem: sviranjem raznoraznih tradicijskih instrumenata. Ljudi s kojima sviram daleko su ugodniji, kulturniji i zrače pozitivnom energijom za razliku od mog radnog okruženja, a opet su konzervativni. Pomalo neodgovorni, izgubljeni...na jedan šarmantan način. Zabavlja me njihovo čuđenje što sam oženjen a nemam još ni 30 godina. Promatraju me poput neke čudne zvijerke. Valjda se očekuje da čovjek koji se bavi alternativnom glazbom bude slobodan, boem, alkoholičar ili narkoman. Zašto sve stavljamo u okvire? Zašto ne prihvaćamo ljude kakvi jesu, bez uspoređivanja sa drugima? Jedni očekuju da prestanem svirati, da se posvetim karijeri na poslu, da prestanem gubiti vrijeme na gluposti poput nastupa, dok druga strana očekuje da se cijeli posvetim koncertima, sviranju, kontempliranju o bitku života u zadimljenim kafićima i ostajanju na koncertima do sitnih sati. Ne sviđa mi se razmišljanje ni jedne ni druge sredine. Zato smo moja srodna duša (uobličena u moju suprugu) i ja osnovali vlastitu kraljevinu kojom vladamo suvereno i ravnopravno pomirujući kako našu potrebu za afirmacijom u društvu putem naših konzervativnih karijera tako i potrebu za duhovnošću baveći se glazbom i folklorom. I ljudi nas gledaju poput manijaka i luđaka jer nas ne mogu uglaviti u vlastita očekivanja. Sretni smo radi toga. Jer želimo biti različiti, a ne izgubiti se u masi. Želimo pisati svoju povijest, ne prepisivati iz zadnje klupe.

- 09:41 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.02.2007., utorak

Namćor

Zašto su ljudi dvolični? A ima ih i troličnih(dvolični Ličan!). Jučer navečer našao sam se u društvu u kojem nikako nisam htio biti, no zamoljen sam da pomognem blablablabbla...ma nije bitno. Činjenica je da sam potratio 2 sata svog života, a koštalo me živaca za 2 godine života. U takvim situacijama postajem namćor, prštim od sarkazma i cinizma, neki bi rekli da postajem nemoguć. Ali, ne mogu se kontrolirati. Ne želim se kontrolirati. Podsvjesno želim svakom dati do znanja da ne želim biti tamo, iako sam zamoljen da sudjelujem.....I ne mogu si pomoći, dapače, uživam svojim zajedljivim primjedbama dovoditi ljude u nezgodnu situaciju. Ima nečeg ugodno-vražjeg kada vidiš kako nakon tvog komentara kojeg si servirao uz kameno lice tvoji sugovornici nisu sigurni kako da ga shvate, da li da se nasmiju ili se uvrijede. Ponekad, takvo koketiranje s marginom dobrog ukusa ispunjava me neizmjernom srećom, no ako imaš malo sporu publiku često ostaneš neshvaćen. Komentar ostane visiti u zraku poput vojnika obješenog za veleizdaju i dezerterstvo, a jedina njegova krivica je u tome što je shvatio uzaludnost rata. Komentar je osuđen na smrt i prije nego je skužio bit svog postojanja. Život bi bio dosadan da nas ne okružuju glupi ljudi, no isti ti unose razdor u tvoju humorističnost. Oni više vole viceve o Muji i Hasi i obavezno gledaju Nad lipom 35. Oni vole skijanje jer im je rečeno da moraju skijati, oni moraju ići na skijanje jer svi koji znače nešto idu na skijanje. Oni vole određeni tip glazbe jer im je rečeno da je moraju voliti, mada baš ne kuže zašto. Oni moraju smršaviti jer su svi oko njih na dijeti, to je zadnji vrisak mode. Oni ne rade ništa iz potrebe, nego iz diktata. Oni nisu ni svjesni koliko su sretni.