Pagijevo carstvo
22.02.2007., četvrtak
Unsere Kampf und vjetrenjače
 Ova pjesma mota mi se po glavi već danima....kako pomiriti više strana svog života? Dok sam na poslu nalazim se u konzervativnoj i neinspirirajućoj sredini do boli, kao da sam na skupu mladeži HDZa. S obzirom da se volim zafrkavati hrvatskim jezikom često ostanem neshvaćen, a neda mi se objašnjavati sve do banalnosti (kao što bi rekao moj frend: ispucao sam u prazno odličnu foru). Jednostavnije je šutjeti i ostaviti druge da tračaju, dosađuju i pričaju kako je prošla nogometna reprezentacija. To je još jedna stvar koja me fascinira: kako ljudi koji nisu sposobni otrčati 100m u komadu a da ne dobe srčani udar od nekretanja znaju tako puno o sportu?! Kako isti takvi ljudi mogu toliko raspravljati tko je kada trebao napucati loptu, otrčati na drugu stranu i slične meni nerazumljive stvari. To je jedan od razloga što prezirem sport. Volim bicikliranje na druge staze i planinarenje no to je zato što se time bavim, ne pada mi na pamet da gledam sport na TV. I tako odradim svojih 8 sati među svojim kolegama geekovima a nakon toga bavim se svojim glavnim hobijem: sviranjem raznoraznih tradicijskih instrumenata. Ljudi s kojima sviram daleko su ugodniji, kulturniji i zrače pozitivnom energijom za razliku od mog radnog okruženja, a opet su konzervativni. Pomalo neodgovorni, izgubljeni...na jedan šarmantan način. Zabavlja me njihovo čuđenje što sam oženjen a nemam još ni 30 godina. Promatraju me poput neke čudne zvijerke. Valjda se očekuje da čovjek koji se bavi alternativnom glazbom bude slobodan, boem, alkoholičar ili narkoman. Zašto sve stavljamo u okvire? Zašto ne prihvaćamo ljude kakvi jesu, bez uspoređivanja sa drugima? Jedni očekuju da prestanem svirati, da se posvetim karijeri na poslu, da prestanem gubiti vrijeme na gluposti poput nastupa, dok druga strana očekuje da se cijeli posvetim koncertima, sviranju, kontempliranju o bitku života u zadimljenim kafićima i ostajanju na koncertima do sitnih sati. Ne sviđa mi se razmišljanje ni jedne ni druge sredine. Zato smo moja srodna duša (uobličena u moju suprugu) i ja osnovali vlastitu kraljevinu kojom vladamo suvereno i ravnopravno pomirujući kako našu potrebu za afirmacijom u društvu putem naših konzervativnih karijera tako i potrebu za duhovnošću baveći se glazbom i folklorom. I ljudi nas gledaju poput manijaka i luđaka jer nas ne mogu uglaviti u vlastita očekivanja. Sretni smo radi toga. Jer želimo biti različiti, a ne izgubiti se u masi. Želimo pisati svoju povijest, ne prepisivati iz zadnje klupe. |
