Index librorum prohibitorum
subota, 14.04.2007.
Početak veoma lepog letnjeg dana
|
(Simfonija) Tek što se oglasio petao, Timofej iskoči iz otvora na krovu i prepade sve one koji su u to vreme prolazili ulicom. Seljak Hariton zastade, uze kamen i baci ga na Timofeja. Timofej nekuda iščeze. "Gle lukavca", povika čopor ljudi, a neki Zubov se zatrča i svom snagom udari glavom o zid. "Uh!", uzviknu žena s podvaljkom. Ali Komarov uze pa tu ženu lepo šljis-šljus, i žena vrišteći utrča u kapiju. Nailazio je Feteljušin i smejuljio se. Komarov mu priđe i reče: "Šta je mešino", i udari Feteljušina u trbuh. Feteljušin se pribi uza zid i stade da štuca. Romaškin je pljuvao s prozora u potkrovlju, ciljajući u Feteljušina. Nedaleko odatle, nosata žena je koritom tukla svoje dete. Mlada debeljuškasta mati trljala je lice lepuškaste devojčice o zid od cigle. Jedno psetance, slomivši svoju tanušnu nožicu, valjalo se po trotoaru. Neki mališan je jeo bljuvotinu iz pljuvaonice. Pred bakalnicom se otegao red za šećer. Žene su se svađale na sav glas i gurale jedna drugu korpama. Seljak Hariton se napio špiritusa, stao pred žene s otkopčanim šlicem i izgovarao ružne reči. Tako je počeo lep letnji dan. Danil Harms P.S. Svojedobno sam neke dijelove "Slučajeva" znao napamet. Što god mislili o tom jeziku, srpski prijevodi ruskih pisaca imaju taj pravosljavni štih koji nam nedostaje. Tu prvenstveno mislim na Dostojevskog koji mi je trenutno poprilično zahtjevan za digitalizaciju. Prepisivanjem ove Harmsove priče želio sam dokazati da bi on danas bio vrhunski bloger, samo što Staljinovi NKVD-ovci nisu imali sluha za takvu literaturu. Da su kojim slučajem mogli naslutiti pojavu interneta možda ne bi zatukli svu tu avangardnu provokatorsku gamad. No, kao što vidimo, dio spašene ostavštine savršeno funkcionira u digitalnom formatu. Eto ti sad Josife Visarionoviču! |
23:13 / Komentari (43) / Isprintaj / #
|
|
četvrtak, 12.04.2007.
Medijski strvinari – bez prava na smrt
|
Jučer sam nasjeo na "objavu" Račanove smrti sa stojedinice. Degutantno je kako se medijski strvinari natječu tko će prvi plasirati tu značajnu vijest. Internetski portali prenose informacije o njegovu zdravstvenom stanju "iz sata u sat" što cijeloj toj tragediji daje ogavan prizvuk. Nevjerojatno da čovjek koji se krajnjim naporom povukao iz javnog života nesvojevoljno mora postati žrtva medijskog cirkusa. Medijski totalitarizam i žutilo je ono što pokreće naš javni prostor. U šarene oglase savršeno se uklapaju sočne informacije o detaljima koji se tiču nečega najosobnijeg, a to je u ovom slučaju posljednja životna bitka. Sve ovo uvelike se razlikuje od Tuđmanove smrti kojom se manipuliralo javnošću do samoga kraja. Ivica Račan je smogao snage da se časno oprosti sa svojim stranačkim kolegama i povuče se iz javnog života. Logično je i pošteno konstatirati da je potpisao svoje umirovljenje i tim činom prestao biti javna osoba. Ovdje više nije riječ o pravu na informiranje javnosti, nego o pravu na smrt jer da je skrivao svoju bolest, koristeći tuđmanovski poučak, onda bismo mogli reći da je ovdje na djelu neodgovorno manipuliranje biračkim tijelom. Njegov odlazak s političke scene smatram hrabrim i u našoj političkoj praksi do sad neviđenim činom. Ispred bolnice se okupljaju strvinari da se nahrane mirisom senzacije. Vjerujem da bi urednici televizijskih kuća i internetskih portala bili najsretniji kada bi putem video linka mogli prenositi njegove posljednje sate u Big Brother-maniri. Ma nabijem ja takvo novinarstvo i izvještavanje javnosti. Pustite čovjeka da umre. |
21:18 / Komentari (53) / Isprintaj / #
|
|
utorak, 03.04.2007.
Onostranost (refleksija)
|
Shvatih da teorija šteti mojem tenu. Svakodnevne deskripcije i eksplikacije u koje sam se upuštao stvorile su od mene smežuranu ruinu. Valjalo je nešto poduzeti pa sam se zaputio u birtiju na okretištu tramvaja Črnomerec. Što smo mi, kamo idemo, kakav je svijet koji nas okružuje?; samo su neka od prokletih pitanja koja su mi se kotila u glavi. Za stolom na ulazu sjedila je neugledna žena, pored nje pijanac, dok je iza šanka vrebala kelnerica tamnije puti koja je puštala novi album od nekog artista s domaće estrade. Bezuvjetna posvećenost promišljanju onostranog uskratila mi je mogućnost da shvatim o kojem je izvođaču riječ. - Dobar dan dobri ljudi, izustih. - Nije sve onakvo kakvim se čini, uzvrati punašna konobarica. Odmjerila me svojim oštrim pogledom i pokazala u smjeru stola. Sjedoh, dakle, u prljavu žutu stolicu od umjetne kože i izvadih blokić iz džepa. Iz zidova birtije isparavao je amonijak koji je nagrizao mojih očiju zjene. Možda je ovo mjesto na kojem se kuju zavjere? Bit će da je tako. - Kaj ćeš pit?, upita kelnerica. - Čaj od mente. Kroz staklenu stijenu zamišljeno sam promatrao užurbanost prolaznika i osluškivao razgovor pijanca i neugledne žene. - Došla je do mene prekrivena modricama. Zvala je i policiju. - Ja kad se napijem dođem doma i sam si uzmem večeru. Nisam ko moj stari koji je dok smo bili klinci često dolazio doma pijan. Sve bi nas probudio, rasfrljio muziku i naredio mami da mu donese večeru. Eto takav je bio. Krajičkom oka je primijetio moje naćulene uši i nervozno zamrmljao. - Kae!?, izderao se unoseći mi se u lice. - Malo sjedim, razmišljam… Dohvatio me za ramena i izbacio kroz staklo. Nisam bio siguran zarezuje li me više razbijeno staklo ili su to bile krhotine moje vlastitosti pomiješane s intimnom zbiljom koje tvore novu realnost pogodnu za tuđe čitateljsko uranjanje, pounutravanje? Našavši se s druge strane razbijena stakla, u svojoj usnoj duplji konačno osjetih utisak pijančeve cipele, tog predmeta koji bijaše nedostupan mojem osjetilnom iskustvu s kojim konačno dosegnuh ono strano. |
21:03 / Komentari (66) / Isprintaj / #
|
|
nedjelja, 01.04.2007.
Kenjaža - iz metatekstualnosti u onostranost
|
Jučer sam pročitao knjižicu "Kenjaža – teorijski pristup" Harryja G. Frankfurta, profesora etike na Sveučilištu u Princetonu. Prvo donosim citat i kratak opis da shvatite o čemu je riječ, a zatim ću vam pokazati hrvatski primjer kenjaže prebacujući fokus s govora na pisanje. "Kad označujemo govor kao praznu slamu, onda mislimo da iz govornikovih usta izlazi upravo to. Ništavilo. Govor je prazan, bez građe ili sadržaja. Shodno tomu, njegova upotreba jezika ne pridonosi svrsi kojoj navodno služi. Dobivamo točno onoliko informacija koliko zrnja ispada mlaćenjem prazne slame. Slučajno postoje sličnosti između prazne slame i izmeta koje izraz prazna slama čine osobito prikladnom istovrijednicom (ekvivalentom) za izraz kenjanje. Baš kao što je prazna slama kao govor oslobođena sveg informativnog sadržaja, tako je izmet tvar iz koje su iscrpljene sve hranjive tvari. Izmet se može smatrati lešinom hranidbe, ono što preostaje kad se iscrpe svi vitalni elementi hrane. U tom smislu, izmet je prikaz smrti koji sami proizvodimo i koji, dapače, moramo proizvoditi u samom procesu održanja života. Možda zato izmet smatramo tako odbojnim, jer nam toliko približava smrt. U svakom slučaju, ne može poslužiti u svrhu održanja, baš kao što prazna slama ne može poslužiti u svrhu komunikacije." U eseju se nalazi jedan izvrstan primjer kenjaže s Wittgensteinom u glavnoj ulozi koji je svoju filozofsku energiju usmjeravao na iznalaženje onoga što je smatrao podmuklim, narušavateljskim oblicima "besmisla" i borbu protiv njega. Wittgensteinova poznanica Fanie Pascal je operirala mandule i nakon njegova pitanja kako se osjeća rekla je: "Osjećam se ko pregaženi pas", s gnušanjem je odgovorio: "Ne znaš kako se osjeća pas kad ga pregaze." Problem s njezinim iskazom jest u tome da on tobože prenosi nešto više nego tek činjenicu da se loše osjeća – opis njezina osjećanja je pretjerano osobit, što Wittgenstein smatra čistim kenjanjem. Njezina pogreška ne leži u tome da se ne uspijeva točno izraziti, već u tome da niti ne pokušava. Frankfurt upravo to nepostojanje povezanosti s brigom za istinu – nebrigu za stvarno stanje stvari smatra suštinskim za kenjanje. Kenjator ne odbacuje autoritet istine, kao što to lažac čini, i ne suprotstavlja mu se. On uopće ne obraća pozornost na njega. Samim time, kenjanje je veći neprijatelj istini nego što su to laži. Ponukan Nemanjinim angažmanom u komentiranju "kritike" Enciklopedije očaja kod Knjiškog droljca, odlučio sam vam podastrijeti primjere kenjaže u suvremenoj "književnoj kritici". Droljac kenjatorskom metodom na dvije kartice teksta analizira tri kratka romana poentirajući da je Jarak najzanimljiviji suvremeni hrvatski pisac. "Rekvijem za Kataloniju pisan je u Ich formi a autor vrlo uvjerljivo dočarava surovost rata, mirise baruta, krvi i blata, te boli i patnje ranjavanja, ali i dojmljivo razvija kafkijansko ozračje nelagode i neizvjesnosti izazvano političkim spletkama. Dezorijentiranost - koja je osnovna značajka i ostala dva romana iz knjige – osim u dualitetu hetero i homoseksualnosti, ovdje je prisutna i kroz fluidnost dobra i zla, odnosno relativnost istine naznačene već na početnim stranicama romana kroz upozoravajuće riječi hotelskog recepcionera kako 'nije sve onakvo kakvim se čini'." Ovo je, dakle, srž prvog romana gdje nam je Droljavi poboldao ključne pojmove kako se putnik namjernik ne bi izgubio u toj dubinskoj analizi. Kenjaža br. 1 "Roman je pisan u Ich formi." Oh ja, Hans ich komme, ich komme, ICH forme! Dezorijentiranost = dualitet hetero i homoseksualnosti, gdje Droljo-Bozzo propušta rabiti pojam biseksualnost na temelju kojega bi izvodio daljnji zaključak (ako je to uopće potrebno). Ali, začudo, konkluzija se gubi u kenjanju «dezorijentiranost je, osim kroz dualitet hetero i homoseksualnosti, ovdje prisutna i kroz fluidnost dobra i zla.» Buhahaha. U Bozzinom sustavu vrijednosti homoseksualnost i heteroseksualnost su u vječitom dualitetu što je čak i s medicinskog aspekta nevjerojatno otkriće, a dobro i zlo nisu u sukobu – oni naprosto teku, Heraklitovski rečeno. Sve se to nastavlja na relativnost istine – paralelu za ovu misao možemo naći u npr. receptu za varivo - onda u ulje dodamo 20 dkg sitno kosanog luka i miješamo dok ne poprimi zlaćanu boju (nešto smo kenjali, ali sami nismo sigurni što, važno je nakucati tih 2 kartice teksta i nekako popuniti prazninu, u glavi). Kenjaža br. 2 Mučno je čitati ovakve tekstove, ali čovjek sam od riječi pa ću suspregnuti povraćanje i pokušati obraditi barem još jedan primjer. Droljac obožava opise u svojim kritičicama što će možda objasniti njegovu privrženost Radetu-slikaretu, i siguran sam da bi moljavi bio izvrstan pejzažni slikar gdje bi ubrzo dosegnuo kvalitetu Hitlerovih akvarela. Neuki moljo naprosto mora boldati pojmove koje ne razumije, ali mu dobro zvuče (npr. onirizam ili enigmatičnost). Pogledajmo kako droljac definira metatekstualnost koju Jarak koristi kako bi dosegnuo "onostranost": "Unatoč spomenutoj sposobnosti deskripcije, Jarak zazire od književnosti na razini 'prepisivanja stvarnosti' i literature kao puke kritike aktualnih devijacija zbilje. Jarak je sklon metafizici i 'stvaranju novih svjetova', a to čini spajanjem krhotina već postojećih, književnih - čitanjem tuđeg predloška on uranja u njegovu stvarnost, 'pounutruje' ju i postaje njezinim dijelom, te je tako čini i svojom, osobnom, intimnom zbiljom, da bi je potom pomiješanu s krhotinama vlastitosti izbacio na papir, stvarajući novu realnost, pogodnu za tuđe čitateljsko uranjanje, i naknadno autorsko nadopisivanje, dakako." Meni stvarno nije jasno kako netko može uopće spominjati temeljne pojmove kojima nije ovladao? "Jarak je sklon metafizici i stvaranju novih svijetova", ahahaha Onda ćemo sve pisce od danas zvati metafizičarima jer svaki od njih stvara neki novi svijet. Pa ovo je sjajno. Možda je bozzo ipak u suštini filozof? Naime nikako ne mogu dokučiti na što se referira kad govori o metafizici – možda je naprosto mislio na ono što prelazi iskustvo, što je u osnovi transcendentno? Ali ne znam gdje su onda nestali problemi principa bitka, biti bitka, smisla stvarnosti i postojanja? Pogledajmo kako nam moljo sam denuncira svoju ispraznost: "Jarak je vodio razgovore s mnogim domaćim piscima i sudionicima književne scene, redovito ih propitujući o njihovom shvaćanju pojma stvarnosti. Nakon čitanja 'Enciklopedije očaja' stječe se dojam kako su sva tri u knjizi zastupljena romana ustvari Jarkov osobni pokušaj pronalaska odgovora na to pitanje, literarnim putem dakako. Osnovna zajednička osobina stvarnosti u tim djelima je njezina nepojmljivost i nekonzistentnost, odnosno fluidnost i nestalnost zbilje; sva tri pripovjedača prilično su dezorijentirana, svijet je za njih nespoznatljivi labirint prepun stranputica i ćorsokaka." Jarak, dakle, čak niti ne uspijeva postaviti pitanje što je smisao stvarnosti kad je, prema droljavoj analizi, ona fluidna i nestalna. Stvarnost nam, poput pijeska, sipi iz prstiju – odlazi unepovrat. Možda se droljo poziva na pozitivističko tumačenje metafizike gdje je realno i smisleno samo ono što je u iskustvu, dok je metafizičko besmisleno ili ne ulazi u filozofiju? Ako je tako, onda autoru moramo priznati da je s punim pravom svoj roman nazvao "Encikopedija očaja" znajući da će mu Knjiški moljac u konačnici ipak nekako pružiti odgovor na njegovo vječito pitanje: "Što je to stvarnost?". Meni bi bilo neugodno pisati ovakva sranja, ali kao što ste vidjeli u uvodu, kenjaža je svuda oko nas. Možda ćete poživjeti dovoljno dugo u ovakvom svijetu ako se opremite dovoljnim količinama toaletnog papira. Posljednje dvije rečenice su odgovor autoru na vječito pitanje što je to stvarnost. |
20:18 / Komentari (72) / Isprintaj / #
|
|
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Komentari On/Off
Copyright ©
Index librorum prohibitorum since 2006
KONZILIJ
Simo Mraović Simin performance nabijeVasnakurac Die Fuckel markiz Naklada baobaB WSELJENA Blabl Slaverina liječeni katolik prljava Igra SKICOIDI Klitorina Danica Smorović Spametni zub Mostarski uličar Slaninar u čizmama dr. Jastrogen Lajava kuja Firtuela Život je gad Izlešiola Blud Crkotica Skotna Kamov-bič DNO DNA Greatest shits zamjenski Bosanac Fotke ugojenih političara na: abstract(at)yahoo.com |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
