Index librorum prohibitorum
srijeda, 15.03.2006.
Obdukcija – kako me nažuljao stol na patologiji
|
Neudobni su ovi stolovi na odjelu patologije. Dok čekam svog anatoma razmišljam kako su se medicinari u srednjem vijeku mučili s religijskim i društvenim predrasudama. Iako je katolička kršćanska dogmatika smatrala dušu jedinom poveznicom s onostranim koja u trenutku smrti napušta tijelo, tada naprosto nije bilo u redu sjeckati svježe leševe i tragati za odgovorima na mnogobrojna pitanja. Renesansa nije samo donijela obrat u stanju duha, umjetnosti, književnosti, znanosti, već i u stanju leša. Potvrdu svojim razmišljanjima nalazim u jednoj, kasnije nastaloj, Rembrandtovoj slici Sat anatomije dr. Nicolaesa Tulpa. Koliko je otada trupala izrezano, organa pregledano da bismo dobili jasniju sliku o patogenezi bolesti. I koji kurac ja sad ovdje radim? Čekam, neudobno mi je, ali ipak postoji neka prednost u svemu tome. Konačno sam okružen tišinom. Čujem korake koji se približavaju. Iz razgovora zaključujem da je u zatvorskoj ćeliji umro Milošević zbog, kako kažu obdukcijski nalazi, neuzimanja lijekova za srce. Patolozi kažu da će se sa mnom pozabaviti kasnije jer sada idu na kavu. Profesija im jednostavno ne dozvoljava da preskoče tako atraktivan materijal za razgovor. Smiješno je to, pomislih, umre ratni zločinac i odmah obave obdukciju, a ti truni ovdje dok ne zasmrdiš cijeli odjel. Lijepo je biti povijesna ličnost pa makar i zločinac; imaš vrhunski tretman, dostojan pokop i boli te kurac što si klao, rušio i ubijao. Barem se dobro zabavljao, izvozio zlatne poluge iz trezora Narodne banke, pio Chivas, guzio turbofolk zvezde, omogućio svojoj djeci (koja su nota bene plod neuspješne kiretaže) nebrojene estetske zahvate koji nisu uspjeli prikriti njihovo zloćudno porijeklo. O Miro, podla mrcino zločinačkog uma, tuguješ li sad za svojim zlo(tvorom). Nekako mi cijela ta priča djeluje kao loš krimić. I jebe se njima što me je stol već svojski nažuljao i ne mogu promijeniti položaj. Pomislim kako bi bilo lijepo raditi obdukciju na Miloševićevu lešu. Prvo bih mu skalpelom na tijelu iscrtao kartu SFRJ i onda krenuo na posao. Slovencima bih, primjerice, dao kurac jer je to otprilike primjeren ekvivalent trajanju rata u deželi. Hrvatskoj bih ritmičkim pokretima ruke izrezao sve udove jer mi se to čini kao pravedna raspodjela; ruke i noge personificiraju kretanje što bi u hrvatskom slučaju bio otpor. BiH dobiva torzioni dio s tim da srce bacam psu, tu nema dvojbe. Glava, u konačnici, odlazi na Kosovo jer u redu je da mozak ode tamo odakle je krenuo u svoj pohod. Što napraviti sa čmarom? Po jedan guz Makedoncima i Crnogorcima pa neka se i oni vesele. Zabavno je biti leš, naročito ako se zoveš Slobodan Milošević. Meni najveći problem predstavlja činjenica da se ne mogu kretati, ali barem mogu razmišljati. Smrt oslobađa. |
01:24 / Komentari (26) / Isprintaj / #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Komentari On/Off
Copyright ©
Index librorum prohibitorum since 2006
KONZILIJ
Simo Mraović Simin performance nabijeVasnakurac Die Fuckel markiz Naklada baobaB WSELJENA Blabl Slaverina liječeni katolik prljava Igra SKICOIDI Klitorina Danica Smorović Spametni zub Mostarski uličar Slaninar u čizmama dr. Jastrogen Lajava kuja Firtuela Život je gad Izlešiola Blud Crkotica Skotna Kamov-bič DNO DNA Greatest shits zamjenski Bosanac Fotke ugojenih političara na: abstract(at)yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
