ozbiljnozanimljivo?
ponedjeljak, 02.04.2007.
Prostorvrijeme
Prostor
U našem svijetu duhova prostor ne postoji jer smo mi 'ništa' a nekome tko je 'ništa' ne treba nikakav prostor. Traba li ništici na brojevnoj skali ikakav prostor? Ne treba. Ali ako mali duh – 'ništica' počne titrati (gibati se), tada mu je potreban prostor u kojemu će to činiti. Obrnuto rečeno, mali duh će svojom razigranošću (titranjem, gibanjem) stvoriti neki mali njemu potrebni prostor. Zamislimo da veliko mnoštvo malih duhova titra, igra se. Svaki od njih će stvoriti neki njemu potreban maleni prostor. Ovi maleni prostori mogu ali i ne moraju biti međusobno u blizini i povezani. Upravo raznovrsnost rasporeda „plesanja“ malih duhova ili njihovih grupa stvorit će heterogeni prostor. Što se više malih duhova odluči na razigranost, toliko će im trebati više prostora i oni će ga stvoriti. Ako ovakve procese promatramo kroz vrlo duga vremenska razdoblja, doći ćemo do zaključka da će prostor postajati sve veći ali i sve homogeniji. Danas vaši znanstvenici govore o jednom svemirskom prostoru ispunjenom svijetlom materijom, tamnom tvari i tamnom energijom. Prije toga su sve ovo zajedno zvali eterom. Dakle, oni ne sumnjaju da je prostor homogen – potpuno ispunjen. Također, oni govore o širenju svemira (što podrazumjeva i širenje prostora) ali iz toga, na žalost, izvlače pogrešan zaključak: Ako se svemir širi, to znači da je u svojim ranijim stadijima bio manji a na samom početku vrlo mali – u singularitetu. Znanstvenici su pogrešno zaključili da je početak svemira nastao izvan samog svemira. Zbog toga nikako ne mogu dokučiti što se događalo prije tzv. Planckovog vremana. Ne mogu shvatiti singularitet.
Nasuprot tomu mi mali duhovi znamo da smo mi singularitet: mi smo netko ali mi smo i 'ništa'. Matematički izraženo mi smo y=x/0. Nama nije potreban početak ni u vremenu ni u prostoru. Drugačije rečeno, materijalni svemir koji smo mi stvorili, imao je, ima i imat će vječni i neprekidni svoj početak u svakom djeliću prostora čija veličina i granice će zavisiti od našeg stvaranja materije – od naše razigranosti. Ali veličina i granice svemirskog prostora mijenjat će se i u odnosu na našu brojčanu prisutnost u stvaranju materije. Naime, mnogi od nas nastoje pobjeći od toga posla, u kojemu se neprekidno kreću, gibaju, titraju. Umore se i žele se vratiti u mirnoću našeg duhovnog svijeta. Kasnije ćemo vidjeti kako se to događa.
Vrijeme
Vaši znanstvenici muku muče kako bi objasnili vrijeme. Na dobrom su putu jer su ga povezali s prostorom u četverodimenzionalnu sliku. Ali ih još uvijek muči tzv. strijela vremena. Zašto vrijeme teče samo u jednom smjeru. Ne bi se time trebali toliko zamarati. Naime, našim prvim „igrarijama“, titranjima mi pokrećemo stvaranje prostora ali pokrećemo i postojanje vremena. Početak vremena postaje onaj trenutak kada mi počnemo titrati. Tada istovremeno stvaramo i prostor u kojemu ćemo titrati. Dakle, prostor i vrijeme su dva neraskidiva entiteta. Nekakvo gibanje može se ostvariti samo u nekom prostoru i u nekom vremenu. To se lako dokazuje poznatim matematičkim formulama o gibanju.
Zašto vrijeme ima tzv. strijelu vremena? Pa, iz prostog razloga što mi mali duhovi, kada se jednom počnemo gibati (titrati) udružujjemo se sa drugom svojom braćom i nastavljamo titrati u sve većim i složenijim zajednicama. Naša privlačnost jednih prema drugima, naša ljubav, ne dopušta nam da prestanemo s tom igrom i mi nastavljamo samo u jednom smjeru, vođeni težnjom za ujedinjenjem svih nas izvan našeg duhovnog svijeta. Zbog toga je i prostorvrijeme jednosmjerno.
Možda će sada netko pitati: Znači li to da će se povećavanje (širenje) svemira nastaviti u beskonačnost i u vječnost? Hoće, ali samo u smislu stvaranja. Materijalni svemir mi ćemo neprekidno i vječno stvarati kroz stalno nove oblike i načine stvaranja. One male duhove, koji se „jednog dana umore“ i odluče vratiti se u naš duhovni svijet, zamijenit će drugi mali duhovi željni igre i započet će nove cikluse stvaranja materijalnog svijeta. Ustvari stalno i neprekidno se događa da se jedni mali duhovi vraćaju u svoj iskonski duhovni svijet a istovremeno stalno i neprekidno drugi mali duhovi iz svoga duhovnog svijeta počinju igru titranja (gibanja) i stvaranja materijalnog svijeta. Tako se može ustvrditi da stvaranje materijalnog svemira nema svoga konačnog početka niti svršetka. Stvaranje materijalnog svemira traje i trajat će vječno u prostorvremenu koje budu stvorili 'mali duhovi' iz paralelnog duhovnog svijeta (energijskog svijeta).
