ozbiljnozanimljivo?
petak, 23.03.2007.
Mali duh
Ja sam mali duh i nemam ime kao što ga nemaju ni sva moja braća. A ima nas jako puno. Bezbroj nas ima. Nažalost mi jesmo netko – duhovi. Ali mi nismo nešto – mi smo ništa, ništica, nula. I svi mi zajedno koliko god da nas ima nismo nešto, nego smo samo zbroj ništica. Vi, koji živite u vašem svijetu, možete nas predočiti tako da u svoj kompjuter upišete broj nula u excelu i tada mu pokušate dodavati decimale. Možete ih dodavati u nedogled ali rezultat će uvijek biti nula, ništica. Tako vam je sa nama duhovima.
Vi ni ne znate da živite uz nas odnosno s nama. Mi smo svuda oko vas, pokraj vas i u vama. Ne možete ni znati jer nas ne možete ni vidjeti, ni čuti, ni osjetiti. Kako biste mogli vidjeti, čuti ili osjetiti ništa. Vi nas možete samo zamisliti jer smo mi ipak netko. Međutim, mi vas „vidimo“ i „čujemo“ i „osjećamo“ jer ste vi netko i nešto. „Netko“ ste postali po nama a „nešto“ smo mi u vama jer vi ste od nas satkani. Malo teško, zar ne? Ali o tome ću malo kasnije.
Prije toga želim vam reći da mi posjedujemo osobinu najsnažniju od najsnažnije, dugotrajniju od najdugotrajnije – vječnu a to je međusobna privlačnost. Vi biste ovu našu neograničeno snažnu i vječnu privlačnost nazvali ljubav. I ne biste pogriješili. Da bismo bili netko, mi mali duhovi moramo se držati zajedno. Bez međusobne privlačnosti, bez ljubavi doista bi bili samo jedno veliko ništa. A ovako zajedno smo velika snaga. Zamislite sićušne elektrone, koji skokovima iz jedne ljuske u drugu, pokrenu niz fotona svjetlosti (ili drugog zračenja) tako snažan da može prevaljivati milijarde svjetlosnih godina udaljenosti. Mi također ovako maleni i ništavni posjedujemo neograničenu snagu kada smo udruženi u privlačnosti - ljubavi.
Da bi nas bolje upoznali, moram reći još i to da mi ipak nismo svi jednaki. Dapače, svaki od nas je drugačiji od bilo kojega drugog. Pitat će te: „Kako ništice mogu biti različite?“ Ništice i nisu različite jer sve imaju istu matematičku vrijednost. No, mi mali duhovi nismo samo ništice, mi smo netko i još k tomu netko udružen u zajedništvo ogromne snage. Možda smo baš zato udruženi jer smo svi različiti. Razlikujemo se prema svojim potencijalnim sposobnostima i osobinama. Da smo kojim slučajem materijalizirani kao što ste vi, tada bi naše sposobnosti i osobine mogle biti vidljive kroz svoje djelovanje a ovako naše nematerijalizirane osobine nisu vidljive.
Ipak, kada bi stali na tome, bilo bi besmisleno raspravljati o nama. Ponašanje u našem duhovnom svijetu nije baš tako monotono i jednostavno kako se čini. Ima nas svakakvih. Ako promatrate grupu školske djece na igralištu ili u hodniku škole, primjetit će te kako se svako dijete drugačije ponaša. Niti su svi jednako visoki, niti imaju istu boju kose ili kože, jedni su debeljuškati, drugi mršavi, jedni nemirni a drugi tihi i mirni, jedni se vole potući a drugi su miroljubivi itd. Zamislite sada nas kao tu školsku djecu. Iako nismo materijalizirani i za vaše pojmove smo „ništa“, mi smo raznoliki prema našem „netko“ koje jesmo. Tako se događa da se mnogi od nas djetinjasto „zaigraju“ i tada poremete sklad u kojem smo svi spojeni. Vaši fizičari bi rekli da mi titramo poput struna i tako stvaramo čestice materije. Od vrste i načina titranja zavisi kakve će osobine dobiti te čestice. Dakle mi stvaramo te najsitnije materijalne čestice, koje su vama još nepoznate i nemjerljive, nevidljive, nečujne ili na bilo koji način osjetilne. To smo mi kada se razigramo i na trenutak zaboravimo na našu privlačnost i jedinstvo u ljubavi. U toj našoj zaigranosti vi nas ne možete uhvatiti. Čas smo ovdje , časak kasnije na nekom drugom mjestu ili u nekom drugom vremenu. Mi smo za vas neuhvatljivi i morat će te se s tim pomiriti.
No ubrzo nakon vesele igre postajemo svjesni da ne smijemo potpuno izgubiti našu snagu, koja se očituje u privlačnosti, kao odlutalo dijete koje se vraća kući, i mi težimo okupljati se takvi zaigrani kakvi jesmo. Privlačimo jedan drugoga u novom svijetu u koji smo slučajnošću dospjeli.
