otokpiwa

U Islandu se 17. juna slavi kao dan državnosti. Tako je od 1944. godine kad je personalnu uniju koja je do tada postojala razjedinila njemačka okupacija Danske. Božemiprosti, ispada da ne bi bilo islandske samostalnosti da nije bilo nacista.

Kad se zainteresirani turist zatekne na dan državnosti u pripadajućoj državi, red je da, ako je stvarno zainteresiran, poprati protokol.

U centru Reykjavika organizirana je fešta koja se najprije sastoji od govorancija na glavnom, za ovu priliku ograđenom, trgu. Oko ograde je priličan broj policajaca, što u policijskoj robi, što u civilu jer čuvaju bulumentu političara. Policajci u Islandu ne nose vatreno oružje. Političare čuvaju tako da drže na oku svakog pojedinca iz svjetine koja se skupila oko ograde. Dijete i ja smo se pospikali s jednim od policajaca koji je sjedio na BMW-om motoru. Prijazan tip vikinškog izgleda. Naravno, pričali smo o motoru – kako bi mu valjalo ugraditi atraktivniji auspuh od onog koji ima, ali jebiga. Motor je vlasništvo ovdašnjeg MUP-a tako da ga neće vidit bolji auspuh. Onda nam je dao svakome po peticu i odeprjao na motorčini.

U prvom redu glavnih uzvanika je bila, očekivano, premijerka Katrin Kćer od Jakoba, precjednik, još neki koje nisam prepoznala i biskupica. Biskupica se obukla u crninu s bijelim harlekinskim koletom. Ostali su relativno normalno bili obučeni. Normalno za ovdašnje prilike. Naime, ovde se roba kupuje u butige koje su kod nas rijetke i specijalizirane. Kao što je, primjerice, North pole. Još nisam naišla na normalni modni dućan. Ne znam je li itko od njih držao govore. Kad smo mi stigli, govor je držala tzv. žena koja je sišla s planine. I ta se obukla u crninu, ali elegantniju od biskupske. Oko glave je imala prebačen slabije čipkan rubac. Radi se o običaju proizašlom iz legende. Žena s planine u karakterističnim islandskim stihovima govori o aktualnostima, uz cinične baze. Ovi koji govore islandski su bili vrlo zainteresirani za to što je brojila. Čak je i moj uvaženi domaćin sa zanimanjem poslušao govor.

Onda smo otišli ćalabrcnit marendu i popit piwo.

Povratili smo se u protokol u dio ispred luteranske katedrale izgrađene početkom stoljeća na granici između povijesnog i novog grada, izgrađenoj u čast nekog pjesnika. Na čelu povorke je bila grupa omladinaca, skauta koja se ponašala kao mažoretkinje. Matere su na obrazima naslikale na jedan obraščić islandsku zastavu, a na drugi LGBT zastavu. Zatim grupa svirača limene muzike. Zatim je bila grupa koja je napravila paradnu ptičurinu koju je nosila šćapima preko svojih glava. Konačno je bila grupa iz meni nepoznate afričke zemlje s bubnjevima i raznoraznim afričkim aksesoarima. Nisu bili toliki mudaši za obuć i afričku robu. Šta bi rekla Srkijeva mater, bili bi im vršnjaci ušli u se. Uglavnom, di ćeš prigodnije za dan islandske državnosti od afričke muzike.