otokpiwa

Lako je bilo Inkama medicinariti kad su imali sva blaga Božja u vrtlu, a domudrili su prepoznati, prikupiti i pripremiti. O tome koji sve makrobiotički sastojci dolaze odavle i koji su sve kultivirani u ovom regionu je priča za sebe. Skoro svi, osim onih iz Japana. Međutim, njihov najzanimljiviji medicinski doseg i dokazano djelotvoran mi je "las trepanaciones". Radi se o tome da su Inke shvaćale kako većina bolesti dolazi iz lude glave. Za lude glave su imali navadu da probiju jednu malu rupu na lubanji iz koje onda nešto zločesto iscuri od čega pacijent momentalno ozdravi. Najvažnije, arheolozi su dokazali da ljudi nisu umirali od prosvrdlane rupe. Poznajem jednog druga kojem bi rado prosvrdlala takvu rupu pa da mu prođe baja što ju je fasovao na guzici. Takve iskopane lubanje izložene su u Museo Inca u Cuzcu.

Izloženo je i nekoliko lubanja s kranijalnom deformacijom – istaknuta je os occipitale. Oni su ljude s takvim lubanjama smatrali plemenitima. Tu mi je odmah pala na pamet antropološka teorija koju smo razvile Juhova i ja. Ljudi s tupom lubanjom, nama se pokazalo, imaju slabije intelektualne sposobnosti. To jest rasistički, ali naše opsežno dugogodišnje praćenje i istraživanje poklapa se s ovim drevnim vjerovanjem Inka tako da mi je bilo barem simpatično.

U Božjem vrtlu, kako to mali Ivan Gango zove, ima primjerice bratbratu 10 vrsta kukuruza, a to je zato jer je kukuruz ovdje kod kuće. Nijedan nije kao naš obični žuti, sa zrncima. Na primjer, danas sam u juhi s lešo (pravim) mesom naišla na pola klipa s bijelim zrnčugama - duljine 2 cm. Ima i okus i miris. I dimenziju.

Stvarno su Inke bile civilizacija, uglađena, mudra, sa svijetlom budućnošću, da ih Španjolci nisu otkrili. Na sveopću žalost, jesu. Meni najslađi dio ove civilizacije jest suživot s ljamicama i alpakicama. Nevjerojatno korisne domaće životinje. Najprije transport. Nisu kao konji - mogu malo ponijeti, ali zato idu u stadima. Manje je više. Kustos je na jedno mjesto stavio komentar da je njihov transportni kapacitet zaslužan za toliku ekspanziju „carstva“ Inka. Nadalje, od njihove vune prave se najfinije veste i ponchoi, ali i obuća. Ko voli meso, može ju i zaklati, iako mi je to u rangu brutalnosti i okrutnosti prema janjčićima i samo se nadam da ljama nije bila danas u juhi. Od straha nisam bila pitala koje je meso u pitanju. Da ne pričam da od njih ima i slanine. Naime, drevni je običaj usoljavati to meso, a ovdje je sušenje „pis of kejk“ radi aridne klime. Od nekih kostiju, vješti Inka zna napraviti muzički instrument. Čak su im i fekalije korisne kao odlično gnjojivo koje se oduvijek koristi u poljoprivredi. Uza sve to, mogu biti pre pre kućni ljubimac. To nisam vidjela, ali pretpostavljam.

Da ne bude da se pravim pametna, izvjesni Josep de Acosta je u svojim kronikama iz 1550. napisao sljedeće: „Najveće peruansko bogatstvo je u stadima koje Španjolci zovu indijanska stada, a Indijanci ih zovu ljame. Ove životinje su profitabilnije od bilo kojeg stada jer služe za hranu i odjeću.“ U istom muzeju sam naišla i na ovaj komentar: „Geografska distribucija ljama sugerira limite cartsva.“ Valjda samo u Inka ima ovako suptilnog načina razgraničavanja teritiorija - životinjicama.