otokpiwa

Nogomet je jedno najvećih društvenih zala, izvor korupcije, trgovina ljudima... Pa ipak, u svojoj tolerantnoj maniri, jučer sam otišla u kino sa Nasryijem pogledati film o malezijskoj nogometnoj reprezentaciji s kraja 70 – tih koja igra kvalifikacije za Olimpijske igre 1980. u Moskvi. Film je poludokumentarni. Ne bi čovjek, naročito žena vjerovala da film o nogometu, bez ikakve dodatne priče, može rasplakati.

Već je onaj taksist iz Langkawija pokazao veliku frustraciju činjenicom kako su Malezijci jako neuspješni u nogometu. Ovaj film prikazuje početnu traumu njegove priče. Dakle, tih spomenutih godina ekipa sastavljena od svih mogućih nacionalnih manjina (to je posebno šarmantno – par Kineza, jedan Indijac i više različtih Malajaca), skupa sa trenerom uvezenim iz Engleske priprema se da upadne. Nije niti neka ambicija. Ne treba im prvo mjesto. Zadovoljili bi se već i nastupom. Skromni momci.

Odlučujuća utakmica protiv Koreje, biti-ili-ne-biti, koindicira sa zahuktavanjem sovjetsko - afganistanskog rata u kojem su se Malajci solidarizirali sa Afganistancima. Naši junaci, fudbaleri u poluvremenu te, odlučujuće utakmice otkrivaju kako čak i ako pobjede - ništa od putovanja budući da je Malezija objavila svemogući bojkot Rusiji. Mlada muška tjelesa u svlačionici skrhana su pregolemim jadom i čemerom, momentalnim beznađem. Dobro igraju, imaju sve šanse, ali PRC. Tu nema rasprava može li se možda ipak... već srcedrapateljna spika dječaka - treba li uopće igrati, treba li pobijediti, vrlo emotivno, ne pretjerano pametno. Vraćaju se na teren i u zadnjim sekundama izjednačavaju, pa povedu. U cijeloj državi nastupa opći delirijum. Sve matere, babe, bogi i gospe luduju od sreće. I dečki ne odu na Olimpijske igre. Ni tada niti ikada.

Nije nego za zaplakati.

Velikom Renatovom požrtvovnošću, dođoh do prave snimke kraja te utakmice > https://www.youtube.com/watch?v=JuB89bhi8RY