otokpiwa

NA GODIŠNJEM PRAVAC NA GODIŠNJI

U blizini otoka Langkawija je hrpa otočića, po gustoći kao Kornati, ali sa prašumom. Zaštićeni su kao rezervat, čak i UNESCOtom. Tanka pješčana crta je samo ponegdje, ostalo - stablurine rastu iz mora. Tamo gdje je crta, tu katamaran dođe na pola milje daleko, onda se zaineterisani pojedinci prebace primitivnijim plovilom na ponton od kojega je dalje drveno - cimentana pasarela na stupovima. Dokle je pasarela, dotle se smije hodati. Kasnije će se ispostaviti da je bolje nigdje ne hodati. Na odabrani otočić ide se ronjati za par sto ringita. U plićaku, a meni se čini da je svugdje plićak, ima svakojake ribe za gledati. Što bi rekao Ivan Gango po povratku iz Australije, to je 'Božiji vrtal'. A kada je plićak 'Božji vrtal', onda je dubina valjda Božja džungla. Kupanje u monsuniji nipošto nije 'spontano se spustiti na plažicu sa šugamanićem pod pazuhom'. Oprema br. 1 su pojasevi za spasavanje koje dijeli osoblje katamarana zajedno sa uputom kako ih ne treba nikako skidati. Pojasevi u plićaku - to je mjera sigurnosti, a plovila bez ograde koja se ne zavežu za akoštat na ponton okupan valovima od 3 metra - tu ne treba mjera, jer jebiga imamo pojaseve za spasavanje. Osim kostima, neki nose i robu za kupanje (zato jer su muslimanke). OK, to je dodatno. Nadalje, svatko obvazeno ima selfie šćap, bez obzira je li kosook. Lutrija je dohvatiti čisti kadar. Onda hrana za ribe. Bila je i uputa da se koristi samo sa rive. Taj dio nisam najbolje upratila. Maska i dihalica + plivaća obuća. Ima koraljnih grebenčića pa je nezgodno za tabaniće. Šugaman, oćale za sunce brale, krema za sunce, to se podrazumijeva. Ja sam se pravila pametna tako da večeravam baršunastih leđa. Sreća da sam ponijela prigodnu haljinu u kojoj se debeli namaz aloe vere ladiška na povjetarcu. Ribe su nevjerovatno lijepe, raznobojne, ima ih na stotine tisuća, plivaju iznad svakakvih kamenja i živina koje leže na dnu. Bezbrižno plivanje uz njih je filmski trik. Na filmu nitko ne prikaže obveznu opremu. Nismo trebali dolaziti bez zimskog ronilačkog odijela i podvodne puške za samoobranu. Od đakonija po tijelu se nezgodno gibati, a kako su valovi prilični, onda koliko god pojedinac daleko od obale bio, toliko mu se može dogoditi da ga niska vode odere po koraljnom dnu. Budući da od gledanja ribe nije bilo kruha, a ni ribe za ponijeti (od silne obvezne opreme nema 'njanci ostiju'), od plivanja sam odustala. Šetnja po plaži bi mogla biti filmska, kada bi torza bila obnažena, a ne odjevena u te proklete pojaseve za spasavanje. Jozo nije gledao torza pa je u šetnji ugledao glomaznog guštera. Tek na "rivi" sam skužila ekipu kojoj je furka hraniti ribe. Kako su se skupila 3 - 4 jata, tako su dohaklala i tri - četiri morska psa. Vjerujem kako je njih troje pasa došlo tek pošto sam se ja okupala. Onaj što je davao upute jest bio spomenuo da se ribe hrane samo sa rive, ali to sam prečula. Kao ne grizu, osim ako im se ne dava papati. Moje prvo i posljednje namjerno kupanje u monsuniji.