petak, 04.01.2013.
BENGURIONŠKA ŠENTADA
|
je najljepši izraelski moment.
 Siromašni turisti posljednju noć svoje ekskurzije često provedu bez uplaćenog kreveta. Čame čekajući zoru. Naime, letovi su jeftiniji u zorom. Kad se leti zorom, onda se spava samo pola noći. Bez obzira, hostelu se plati cijela. U taj sitan sat za komutaciju se može uzeti samo taxi, a taxi nije prevozno sredstvo prilagođeno budžetu siromašnog turista. Osim toga, bolje je pričekati avion nego misliti hoće li avion pričekati siromašnog turista (jer neće). Eda bi se komplikacija izbjegla, valja ubiti oko na aerodromu. Običaj siromašnog turista je naći šentadicu i cijelu je zapasati iscrpljenim tijelom. Na aerodromima su često posebne stolice stavljene jedna uz drugu, sa rukohvatima u međuprostorima. To oni stave namjerno, da se čovjek ne može opružiti. Šentadice su uglavnom razbacane po prolazima, u centralnom halu, uz birtije... A tuda stalno netko defilira. U tim slučajevima je jedino rješenje pod, a na podu je brdo bakterija, tvrdo je i hladno. E ova šentada je prava. Dušu dala za opisanog turista: - uz samu fasadu, kuda ljudi ne prolaze - upuštena za svojih pola metra, pa se zvučni valovi, tj. buka širi preko glave spavača - spavač se može opružiti koliko je god dug pošto nema rukohvata - mračno je jer je slabije osvijetljna - svako nekoliko metara je montiran radijator točno ispod, što znači da ti se zimi mogu ugrijati kosti - duga koliko i centalni hal minus duljina ulaznih vrata. Dakle, mjesta na pretek (Putešestvije iz Tel Aviva namjerno preskačem jer me svašta bilo snervalo.) |
