subota, 29.12.2012.
LOVE COMES IN EVERY SHAPE
|
"Dobro došli! Dobar dan, kako je, šta ima..." Takvim riječima domaćin br. 1 na ulazu u državu dočekuje putnike. Uza se ima mitraljez oblijepljenim sličicama medvjedića. Personalizirana oprema. Vjerojatno mu je i ime dao. Gu-gu-gu. Mene komunikativnost nije poslužila prilikom susreta s gospodinom mitraljezom pa se nisam ispitivala ni o medvjediću ni o čemu drugome.
Dok me crnomanjasti graničar gledao pravo u oči i ispitivao o raznoraznim detaljima - od imena preko krvne grupe do jutarnjih navika, od silne koncentracije da sve ispravno kažem - TUF - nisam ga stigla zaustaviti da udari pečat u najdraži mi dokument. Naime, jako sam htjela iskoristiti mogućnost da ne fasujem izraelski pečat u pasoš, ali je on je očito pročitao moje namjere. Identična situacija dogodila se i Mahici, na šalteru do. Stvarno su napravili majmune od nas. Mijenjat ću pasoš! Nemilo isfrustrirane graničarskim šarmom, predale smo backpackove na pomičnu traku, onakvu kakve postoje na aerodromima. Između ostaloga, imala sam paket od kilo rezanog vakumiranog pršuta i slikovnice za Klaru, sve spakirano za poznanike koji žive baš u Svetom gradu, baš u kvartu gdje je nama hostel. Graničarka je sve detaljno pregledala. Na pola puta više nije bilo bitno kako su stvari složene po backpacku, tako da sam vratila sve samo da vratim, jedva jedvice. Histerična graničarka me je pri tome gurkala, dajući do znanja da jedva čeka da odem. Gospođa Klarina mama se preselila iz Zagreba ovdje, u rat u kojem odnedavno ima obitelj. Klara će pričati arapski i hrvatski, a izgledno je da će biti pričljivo djetešce. Žive u divnom zamaku s četverolisnim svodovima, uz zidine utvrđenog grada - Jeruzalema, ni manje ni više. Sve sam u dilemi pisati o njima ili ne jer mi zvuči ko da izmišljam. I ipak neću više pisati o njima. Da se ne urekne. |
