Osim Petre, svi turisti (a mi smo turisti) idu u Vadi Rum jer je to nacionalni rezervat. Nacionalni rezervat ovdje znači da je pustinja zaštićena nekakvim zakonom, a to znači da se u njoj se ne smije ništa brati, nikakvo kamenje kupiti, pticama smeta flash pa bi bilo dobro ne slikavatii slično. Sreća je da se nema šta za ubrati; ima lijepih kamenčića, a nikome normalnome se ne da tegliti aparat. Vidjeli smo samo jednu ptičurinu koja šiša brzinom svjetlosti.
Kad je turist bez agencije, tj. u vlastitom aranžmanu, svaki će ga normalni Arap pokušati preveslati za koju tisuću novaca više. Budući da smo postale stare pustinjske lisičice, ne damo se. Pune samopouzdanja, uvalile smo se taksistu Angelu koji prilično dobro govori talijanski. On je te večeri za iduće jutro imao ugovorenu turu s talijanskom obitelji - penzionirani mama, tata i njihova tridesetsedmogodišnja kćerkica. I šta bi falilo da idemo i nas dvije s njima?! Ništa. I proć ćemo jeftinije... Jedino me ujutro ukratko uputio što trebam reći ako me tko od njih troje pita odakle se nas dvoje poznajemo. Mi smo stari prijatelji i zato s njima idemo na turu. Dakle, valja mi lagati cijeli dan. Ovaj diskurs nije bio dio sinoćnjeg dogovora, ali tu-smo-di-smo.
Mahi je izračunala da će Angelo u bruttu zaraditi naše dvije žurnate, odnosno sveukupno četiri žurnate inžinjera Od brutta do netta ne bi trebala biti velika razlika - benzin i amortizacija vozila. Nota bene, tu je cijena života niža od naše. I ne samo raditi i zaraditi, nego će se divno provesti. Naime, mi smo svi od reda bili veseli, prpošni i raspjevani cijeli dan od jutra do samog kraja puta. Evo brzinske računice:
+ renta od agencije
++++ "zub" od domaćina svake štacije na kojoj smo investirali (dućan na polasku, čaj kod beduina, suvenir kod beduina, večera na kraju ture, rezervacija našeg hotela u Aqabi)
+ manča od Talijana
+ MI2
Pošto cijena nije bila dogovorena, kad sam na kraju dana izvadila novce koje smo bile predvidjele potrošiti, iz Angelovog pogleda bilo je izgledno da ćemo završiti na dnu rijeke, potoka... Sreća da je sve suho.
Ili je čovjek ekonomski genije ili smo mi dvije tuke ili je obadvoje po sredi.
U Vadi Rumu žive (original) beduini. Vadirumski beduini su ljudi pravilnih crta lica (da ne kažem lijepi), odrešiti, organizirani ko Japanci i vrlo vrlo dragi. Nije da smo se razgovarali, više smo si skicirali, nego onako - milo gledaju.
Obzirom na uvjete života, ima logike što su takvi "grebatori".