17.07.2022., nedjelja
JE LI MLETAČKA REPUBLIKA KRIVA ŠTO OTOK PAG NIJE POŠUMLJEN?
 Mletačka Republika je prestala postojati 12. svibnja 1797. godine, nakon što je Napoleon Bonaparte osvojio Veneciju. Od 1797. godine do kraja 20. stoljeća prošlo je preko 200 godina. Dakle, Pag nije u sastavu Mletačke Republike više od dva stoljeća, a otok je, svejedno, u najvećem dijelu prekriven kamenjarom. Da su, na primjer, Mlečani i posjekli sve šume na Pagu, u protekla dva stoljeća moglo se posaditi na stotine novih šuma ili ih obnoviti na područjima na kojima su se nekada nalazile. U 200 godina otok Pag je mogao biti pošumljen od Fortice do Luna, što potvrđuju i enciklopedijski izvori o brzini rasta pojedinih stabala. Tako, na primjer, bor za petnaest godina naraste do visine od tri metra. Hrast za dvadeset godina naraste do visine od sedam metara. Crnika za sedam godina dosegne visinu od tri metra. Što govore ti podaci? Da se, nakon pada Mletačke Republike 1797. godine, na otoku posadilo samo tisuću borova, tisuću hrastova i tisuću stabala crnike, danas bi to bila šuma impozantne veličine. Bila bi to šuma za divljenje. Međutim, više od dva stoljeća nakon pada Mletačke Republike na Pagu nije nastala niti jedna nova šuma. Dapače, nestale su neke koje su ostale i nakon pada Mletačke Republike, kao na primjer šuma na zapadnoj strani sv. Vida, na Modestu i na središnjem dijelu otoka. No, što je sa šumama koje su posađene u 20. stoljeću? Prema dokumentima SO Pag i SSOH-Pag, sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća na Pagu je organizirano nekoliko tzv. dobrovoljnih radnih akcija sadnje borova i crnike u kojima su, uz građane, sudjelovali i učenici osnovne i srednje škole. Uz to, u Pagu je, s ciljem pošumljavanja otoka, održana i velika, republička ORA (Omladinska radna akcija) u kojoj je sudjelovalo nekoliko stotina mladih iz cijele Hrvatske. Sudionici ORA-e su bili smješteni u zgradi osnovne škole i svakodnevno su odlazili na teren i u tlo postavljali sadnice borova. Samo za vrijeme ORA-e na Pagu je posađeno oko 10. 000 sadnica borova. U izvješću kojeg je Komisija, sastavljena od stručnjaka-savjetnika s ORA-e dostavila SO Pag, navodi se kako se oko 90 posto sadnica „dobro uhvatilo u tlo i uspešno raste“. Međutim, od te goleme količine stabala nije ostalo gotovo ništa. U drugoj polovici 20. stoljeća, na Pagu je, u akcijama pošumljavanja, posađeno na tisuće sadnica borova, hrasta i crnike. Usprkos tome, nije nastala niti jedna nova šuma. Gotovo sve što je posađeno, nekim čudom je nestalo. Stoljećima su šume, kao i sol, bile neophodne za preživljavanje stanovništva. Drva su služila za ogrjev, za izgradnju trgovačkih i putničkih jedrenjaka, ribarskih brodova, galija, za gradnju kuća ili dijelova kuća, za izgradnju gospodarskih zgrada, za izradu namještaja, prozora, vrata, greda, za izradu čaša, zdjela, kaca, bačvi, ostiju, vesala, jarbola, kormila, krošni i brojnih drugih predmeta. Do kraja 19. stoljeća u paškim kućama je gotovo sve što se svakodnevno koristilo bilo napravljeno od drva. Konačno, ni solana se nije mogla održavati bez velike količine drvene građe. Svakog proljeća u solanu se dovozilo na stotine kubičnih metara debala od kojih su se izrađivale daske za arđine, za mostiće uz bazene soli, za popravke solanskih jedrenjaka, za održavanje krovnih konstrukcija u skladištima soli i slično. Održavanje šuma bilo je pitanje opstanka. Do početka 20. stoljeća, kada je počeo organizirani dovoz drva na Pag s kopna, bez šume se život na otoku nije mogao zamisliti. Pažani su svoje šume dobro čuvali, a Statut općine paške iz 1443. godine, kao i drugi povijesni dokumenti, dokazuje kako je Mletačka Republika pomagala Pagu u zaštiti šuma. To je posve oprečno tvrdnji kako su Mlečani sjekli paške šume. Pod snažnim utjecajem Mletačke Republike, paške vlasti su od 14. do 18. stoljeća donosile planove za obnavljanje šuma i stroge kaznene odredbe za nezakonitu sječu šuma. Pitanje je zašto bi Mletačka Republika sjekla šume na udaljenim brdskim područjima Paga kada je za takav poduhvat trebalo organizirati skup i rizičan prijevoz brodovima? Ipak, ključno pitanje je zašto bi se Mletačka Republika uopće zamarala sječom šuma na otoku Pagu kada je na svojem kopnenom području, osobito sjeverno i sjeverozapadno od Venecije, imala golema šumska područja s kvalitetnim stablima. Na koje se povijesne dokumente pozivaju oni koji tvrde kako su Mlečani sjekli šume na Pagu? Zanimljivo je da se takvi izvori ne navode. Kako je, ali i zašto, nastala teorija po kojoj su Mlečani sjekli šume na Pagu? Po dostupnim povijesnim dokumentima, ta teorija je nastala iz neznanstvenih, ideoloških razloga. U jednom razdoblju paške prošlosti, poslije 1945. godine, politika je nalagala zatiranje bogate ostavštine Mletačke Republike u Pagu i širenje mržnje prema svemu što je povezano s Mletačkom Republikom. U Pagu je uništeno ili uklonjeno gotovo sve što je podsjećalo na Mletačku Republiku. S pročelja Zborne crkve Marijinog Uznesenja je skinut kip krilatog lava Bazilike sv. Marka u Veneciji, najpoznatiji simbol Mletačke Republike. Reljef krilatog lava je uništen i na portalu nad vratima atrija Kneževog dvora u Veloj ulici, jednom od najvrijednijih djela kamene plastike u Dalmaciji. Reljef krilatog lava je uklonjen i s pročelja istočnog krila Kneževog dvora na pjaci. Uz reljefe krilatog lava, uništeni su mnogi portali na pročeljima obiteljskih kuća i natpisi na kamenim ovratnicima, jer sve je to podsjećalo na Mletačku Republiku. U takvom političkom ozračju je stvorena teorija, temeljena na ideologiji, a ne na povijesnoj istini, kako je Mletačka Republika posjekla šume na Pagu. Povijesni dokumenti i sve ono što se događalo sa šumama i pošumljavanjem na Pagu u proteklih više od 200 godina dokazuje kako Mletačka Republike ne može biti kriva što Pag nije pošumljen. U Pagu je uništeno mnogo toga što je Pag baštinio od Mletačke Republike. Ali, ipak nije sve uništeno. Mnogo toga što je u Pag došlo iz Mletačke Republike (Venecije) ili što je Pag povezivalo s Venecijom, nije se moglo uništiti, a to što se nije moglo uništiti, s vremenom je postalo dio svakodnevnice Paga i tako je ostalo do danas. To su karneval, narodna nošnja, paška čipka, merlići, peružini, baškotini, pandešpanj, kolacići, rožoj, travarica i konačno, to je srednjovjekovna jezgra Paga, projektirana u Veneciji i izgrađena u zlatnom dobu Mletačke Republike i grada Paga. Josip Portada |
JE LI PAG DOBIO IME PO LATINSKOJ RIJEČI PAGUS ILI PO GRČKOJ RIJEČI PEGE?
 Zanimljivo je kako su povjesničari, kao besprijekorno točne, prihvatili druge navode u Ruićevom golemom radu, a uporno su osporavali (i osporavaju) samo tu jednu jedinu. Svaki će znanstvenik reći kako je za bilo kakvu tvrdnju potreban dokaz i to je točno. Znanost se i temelji isključivo na dokazima. No, što dokazuje kako je Pag dobio ime po latinskoj riječi pagus? Uglavnom ništa! U doba Rima pagus je bio pravni pojam i označavao je najmanju administrativnu jedinicu. Naziv pagus u drugim oblicima, a osobito u obliku pag, je također pravni pojam i koristio se za označavanje „granice udjela u posjedu“. Pravni pojmovi pagus i pag su se pisali malim početnim slovom jer se radi o definiciji područja i posjedovnog statusa, a ne o nazivu nekog konkretnog naselja. U znanstvenoj literaturi se najčešće navodi kako je Pag dobio naziv po latinskoj riječi pagus kako bi se naglasila razlika od castruma Kisse. Takvo objašnjenje ravno je nikakvom objašnjenju. U 10. stoljeću, kada se Pag prvi puta spominje u povijesnim dokumentima, Rima odavno nije bilo. Zašto bi onda Pag dobio ime po latinskoj riječi? Naselja Kissa, Novalja i Povljana su postojala u doba Rima i normalno je što su nazvana latinskim nazivima. No, naselja Vlašići, Miškovići, Stara vas i Vrčići očigledno nisu dobila naziv po nekoj latinskoj riječi. Zašto bi onda Pag dobio naziv po latinskoj riječi? Dapače, ako bi se prihvatila tvrdnja kako je Pag dobio naziv po latinskoj riječi pagus, prihvatilo bi se i činjenicu kako Pag uopće nije imao ime. Je li takvo što moguće? Da, moguće je. Sva naselja imaju neko ime, a ime naselja i vrsta naselja nisu ni s čim povezani. Vrste naselja određuju se po raznim kriterijima, a uglavnom postoje sela i gradovi. Ako je Pag bio pagus-selo, zašto bi se tako i nazvao? Zašto to selo nije imalo naziv? Postojala su, (i postoje), brojna sela (neki od njih su postali gradovi) kojima je odrednica vrste naselja ukomponirana u naziv. Na primjer, Divoselo, Staroselo, Dugo Selo i slično. Ne postoji selo koje se zove Selo niti grad koji se naziva Grad. Može se samo zamisliti kakva bi zbrka nastala u raznim pravnim dokumentima, darovnicama, oporukama i slično, da je Pag doista dobio naziv od latinske riječi pagus-selo. Kakvog bi smisla, na primjer, imao opis u nekoj darovnici: „Vinograd se nalazi sa sjeverne strane sela“ ili „Vinograd se nalazi južno od sela“? U tumačenju darovnice ili oporuke s takvim navodom moralo bi se postaviti pitanje: Kojeg sela? Davanje naziva doslovno svakom području, uvali, zaljevu, dragi, lokvi, bari, jezeru, a osobito selu i gradu, imalo je dubokog smisla. Na Pagu je katastar uveden 1800. godine i od tada se u javnim ispravama položaj zemljišta (i zgrada) u prostoru određuje brojem zemljišne čestice. No, to tada se položaj u prostoru uglavnom određivao prema nazivima sela i gradova ili po toponimima. Selo bez naziva samo po sebi ne bi imalo nikakvog smisla, kao ni čovjek bez imena. Selo (pagus) bez imena, je zajednička imenica iz skupine srednjeg roda. Nije, dakle, vlastita imenica. Riječ pege, prevedena na hrvatski jezik, znači izvor, više izvora. U konačnom, od toga je nastala vlastita imenica Vodice. Zanimljivo je što se jedan dio grada Paga i danas naziva Vodice. Nije li to još jedan dokaz kako je Ruić u pravu? Jedan znanstvenik je, za boravka u Starom gradu, rekao: „U redu, pretpostavimo da Pag nije dobio naziv po riječi pagus. No, u tom slučaju treba pronaći neko drugo rješenje za porijeklo imena Pag.“ Slično je na predavanju u Pagu rekla i jedna povjesničarka. „Pag možda i nije dobio naziv od latinske riječi pagus, ali nije dobio ni po grčkoj riječi pege.“ Nije li moguće povezivanje Paga s antičkom Grčkom zapravo ključan problem u etimološkom tumačenju imenice Pag? Jer, ako bi se prihvatila tvrdnja M. L. Ruića kako je Pag dobio naziv po grčkoj riječi pege moralo bi se prihvatiti i to da je Pag, u jednom povijesnom razdoblju, bio pod utjecajem antičke Grčke ili čak, na neki način, njezin dio. A to je, po svemu sudeći, neprihvatljivo. Stječe se dojam kako nije toliko važno utvrditi kako je Pag dobio naziv, nego je važnije ustvrditi kako Pag nije dobio naziv po grčkoj riječi pege. Ruić, eto, ne smije biti u pravu. Zašto je to tako? Odgovor je jednostavan. Ako bi se prihvatila Ruićeva tvrdnja kako je Pag dobio naziv po grčkoj riječi pege, moralo bi se prihvatiti i to da Pag nije nastao u 10. stoljeću, kako se uporno tvrdi, nego puno ranije. To bi zapravo značilo kako je Pag nastao u doba antičke Grčke. I da su ga utemeljili Grci. Baš kao što navodi Ruić. No, to je već ozbiljno klizak teren kojim se ne smije ili ne želi krenuti... Josip Portada |
LEGENDA ILI ISTINA: PAG JE 1. 770. GOD. PR. N. E. UTEMELJIO ANTENORE, A CASKU SU, ČETRDESET GODINA PRIJE, UTEMELJILI GRCI
 Otok Pag su u 2. tisućljeću pr. n. e. naselili Grci koji su izgradili Casku i Pag. Caska je utemeljena 1810. godine pr. ne. ere, a Pag 1. 770. godine pr. n. ere. Pag je dobio naziv po grčkoj riječi pege koja znači izvor, a ne po latinskog riječi pagus, koja znači selo. To su tvrdnje koje su iznijeli brojni grčki, rimski i hrvatski povjesničari, a koje suvremeni povjesničari odbacuju. Razlog za odbacivanje tih tvrdnji je nedostatak arheoloških dokaza. Na Pagu je pronađena nadgrobna ploča s grčkim natpisom, a postoje i toponimi koji upućuju na prisutnost Grka na otoku Pagu, međutim arheolozi smatraju kako to nije dovoljno za potvrđivanje navoda o naseljavanju Grka na Pagu. Službeno, Caska je nastala u 1. stoljeću, a Pag je nastao u 10. stoljeću. No, nemoguće je zanemariti navode o Pagu kao otoku kojeg su prije četiri tisuće godina naselili Grci. Grčki povjesničar i filozof Strabon (1. st. pr. n. e.) navodi kako je otok Pag pripadao Japidiji, zemlji koja se nalazila od rijeke Raše do Zrmanje, a na Pagu su živjeli Kolki. Kolke spominje i Apolodor (2. st. pr. n. e.), grčki učenjak i matematičar. U svojem djelu „Kronika“ Apolodor navodi kako su Kolki krenuli u potjeru za Argonautima te su naselili Kvarnerske otoke, a na Pagu su izgradili Casku. Marko Lauro Ruić (1736.-1808.), doktor civilnog i kanonskog prava i povjesničar, u djelu „Delle riflessioni storiche“ navodi kako su Kolki na dnu velikog Euripa (zaljeva), izgradili Casku koja se sa sjeverne strane otoka protezala u dolinu gdje je završavala u zaljevu Stare Novalje prema Rabu. S dolaskom Kolka i s izgradnjom Caske završeno je prvo doseljavanje Grka na otok Pag. Drugo doseljavanje se dogodilo oko pola stoljeća kasnije, a tada je izgrađen grad Pag. Talijanski povjesničar Marco Antonio Sabellico (1436.-1506.) navodi kako su na Kvarner došli Trojanci na čelu s Antenoreom i na Pagu su 1. 770. godine pr. n. e. podigli grad. Prema Ruiću, to je bio Pag. Antenore je 1184. godine pr. n. e. utemeljio talijanski grad Padovu, gdje ga se kao takvog i slavi, a smatra se da je utemeljio i Veneciju. Pag je, navodi Ruić, utemeljen četrdeset godina nakon Caske. Ruić navodi kako se, u vrijeme dok su u Pagu živjeli pripadnici Kolonije trojanske, mrtve pokopalo u blizini naselja, na Zametu. Područje južno od Starog grada i danas se tako naziva i na njemu se nalaze brojni grobovi. Neki povjesničari navode kako se u blizini Starog grada nalaze ostaci megalitskih temelja. Gotovo svako novo arheološko istraživanje na Pagu donese nešto novo što mijenja poznatu povijest Paga. Donedavno se smatralo kako je Caska bila malo, beznačajno naselje, no istraživanja su potvrdila kako je to bio velik grad. Donedavno se osporavalo postojanje većih naselja na južnom dijelu otoka Paga, a na otočiću Veliki Sikavac kod Vlašića pronađeni su ostaci naselja i utvrda, pravi grad. Istraživanja će potvrditi jesu li Strabon, Apolodor, Ruić i drugi bili u pravu ili su navodi kako su prije četiri tisuće godina na Pag došli Grci samo legenda. Autor: Josip Portada |
29.11.2018., četvrtak
ŠKRINJA IZ NOVALJE-IZNIMNO VRIJEDAN RELIKVIJAR
 U povodu Dana Arheološkog muzeja u Zadru koji obilježava 186 godina postojanja predstavljen je znanstveni projekt na ranokršćanskoj škrinji iz Novalje. Škrinja je slučajno pronađena u vrtu Vladimira Vidasa u Novalji 1971. godine i jedan je od iznimno vrijednih i rijetkih svjetskih relikvijara. Škrinja je u Zagrebu konzervirana, a prvu analizu je napravio Anđelo Badurina koji je o škrinji iz Novalje dosta pisao. Pretpostavlja se kako je nastala u 4. stoljeću. Škrinja ima 32 ukucana ulomka s prizorima iz Starog i Novog zavjeta, dvije divlje mačke, pet jelena, sedam stabala s vinovom lozom i prikaz Mojsija koji izbija vodu iz stijene. |
27.11.2018., utorak
O PAŠKOM KARNEVALU
 Karneval je jedan od najvažnijih tradicijskih elemenata grada Paga. O nekim starim karnevalskim običajima Stjepan Sremac navodi: „U razdoblju do Pepelnice plesne zabave su se održavale po kućama gdje je postojala pogodna veća prostorija. Plesove su organizirale skupine mladića koje su nazivali sociji. S vlasnikom kuće dogovorili bi uvjete najma prostora, a isto bi se „pogodili“ i sa sviračima. Plesnom zabavom upravljao je kapo balo, kojeg su birali između sebe. Pazio je da u prostoriji vlada red, da plešu samo oni koji su uplatiti ples, ili bi udaljavao one koji su željeli izazvati tučnjavu. Vjerojatno se i zbog manjka prostora plesalo naizmjence, na fermu, po skupinama. Ferma se obično sastojala od tri plesa, a mogla je plesati samo skupina koja je fermu platila. Djevojke su sjedile na klupama uza zid, a muškarci su stajali u jednom kutu i zauzimali najbolja mjesta za trenutak kada će krenuti prema odabranici i pozvati je na ples. Svirač je najčešće sjedio na stolici u sredini prostorije. Nekada je bio mišnjičar, a poslije harmonikaš. Uz vino su se tu znale prodavati i naranče koje su mladići poklanjali odabranim djevojkama.“ Neizostavni dio paškog karnevala je paško kolo o kojem Sremac navodi: „Dugovječnost zahvaljuje prije svega čvrstoj vezi s pokladnim običajem, kojeg je neizostavni dio. Njime i danas veliko pokladno finale započinje i završava, a sudjeluju svi: stari, mladi, djevojke i žene, bogati i siromašni, domaći i gosti. Djeca ne smiju ulaziti u kolo odraslih, ali je zato za njih ostavljena sredina plesnog prostora, odnosno unutarnji do gdje vode svoja manja plesna kola. Tradicionalno mjesto održavanja kola je gradski trg, pjaca, gdje se u završnim pokladnim danima znalo u kolo uhvatiti i više od tisuću plesača. Kolo bi započinjali kolovođe i pivaci, a kad je toliko naraslo da se moglo spojiti, zatvoriti, izlazili su iz kola i uokolo pravili red.“ Sremac navodi kako je 1924. godine zadarski glazbenik Šime Dešpalj napisao instrumentalnu glazbu za Paško kolo i od tada se ono izvodi isključivo uz pratnju limene glazbe. O promjenama nakon uglazbljenja paškog kola, Sremac kaže: „Od vokalne pratnje ostao je povremeno tek poziv u kolo u izvedbi dvaju pjevača nedjeljom prije podne. Autor je nastojao glazbu ritamski potpuno prilagoditi plesnom elementu. U tom ritamskom prilagođavanju dogodile su se promjene. Originalna vokalna pratnja je (uglavnom) dvočetvrtinske mjere, plesni element također, ali je metroritamska struktura koraka šestodijelna i proteže se kroz tri dvočetvrtinska takta. Autor glazbe shvatio je plesni korak kao trodobnu strukturu i glazbu je skladao u odgovarajućoj mjeri i sada su glazbena pratnja i plesni element metrički i ritamski maksimalno usklađeni.“ Važan dio paškog karnevala su i dvoglasni pučki napjevi. Notne zapise izradio je glazbenik Jure Maržić i objavio ih u „Zborniku starih paških napjeva“, no Maržić je izradio i prve tonske zapise pučkih napjeva. „Prve pjesme starih paških napjeva snimljene su 1980. godine u studiju Radio Zadra. Prvi pjevači muških paških pučkih napjeva, mantinjuda i karnevalskih napjeva bili su Ante Fabijanić (Šejmen) i pok. Josip Sabalić (Risto), poznati pjevači starih paških napjeva. Prve ženske paške pučke napjeve snimile su sestre Bepina Valentić (Kranjcika) i Marija Maržić (Kranjcika) tada za potrebe Radio Zagreba. Muški napjevi snimljeni su na singl ploči ansambla „Punta Skala“ iz Zadra, a članovi tog ansambla bila su dva Pažanina, bariton Ivica Oštrić (Čurligo) i harmonikaš Marin Maržić (Šmamjak), navodi Jure Maržić. Jure Maržić je u svojoj knjizi zapisao i tonski obradio 211 pučkih napjeva, a od toga jedanaest karnevalskih. O načinu pjevanja paških pučkih napjeva, Maržić navodi: „Pjevaju se u dva glasa, s time da u prvom taktu počinje solo s drugim glasom, onda se nastavlja dvoglasno i završava unisono na drugom stupnju. Početi može pjevati prvi glas, ali obavezno dionicu drugog glasa. Tempo je različit, većinom sporo do umjereno tempo.“ Dio paškog karnevala je i ričavac, obilaženje kuća radi prikupljanja poklona kao što su slatkiši ili hrana. Ričavac se održava četvrtkom navečer. Organiziranje večernjih karnevalskih zabava i plesa pod maskama u obiteljskim kućama tradicija je 17., 18. i 19. stoljeća. Od sredine 20. stoljeća zabave su se organizirale na javnim mjestima, u prostorima prikladnim za zabavu većeg broja ljudi kao primjerice u Vatrogasnom domu koji je bio na današnjem Dominikanskom trgu i prema zapisima, to su bile prve karnevalske zabave izvan obiteljskih kuća. Kasnije se ples pod maskama održavao u prizemlju Kneževog dvora, ponekad u prostorima stare solane i u sportskoj dvorani Doma kulture te u restoranu hotela „Bellewue“. Večernje karnevalske zabave su 2011. godine organizirane u Drugom magazinu. |
MILUTIN BADURINA DUDIĆ O ZIMI 1929. GODINE NA PAGU
 Iz vrlo zanimljive knjige „Povijest Luna“ Milutina Badurine Dudića (bilješke i dopune fra Anđelko Badurina Dudić) donosimo odlomak sa svjedočenjem o snijegu na Pagu 1929. godine. „1929. godine pao je u historiji nezapamćeni snijeg duž Dalmatinskih otoka, osobito na sjevernom Jadranu. Na otoku Pagu dana 10. veljače, bila je Nedjelja fešta (pokladna), u 10 sati na večer počeo je padati snijeg. 11. veljače u jutro bio je po zemlji 6-10 centimetri, uvečer istog dana ponovno počeo je padati. 12. veljače u jutro bio je već visok 20 centimetara po zemlji. Istog dana u večer opet je počeo padati ali mnogo ja e, tako da je 13. veljače u jutro osvanuo na čistini po zemlji visok 70 centimetara, po nanosih do 1 metar visine. Dalje nije padao, ali je ostao zaleđen 40 dana i onda tek počeo topiti da je kroz 3-4 dana nestao. Napravio je nezabilježenu u historiji katastrofu; sve već pitome masline i divlje koje još nisu bile nacjepljene na pitome, 50 posto je polomilo, a ostalo što nije polomilo, to je do debla pozeblo, tako da se je sve grane moralo porezati, da bi se moglo nešto na novo početi mladiti i rasti. To je bio početak na veliko nestajanje maslina. Ostale su redke otvorene, a buduć je Lun na udaru velikom podvelebitske bure posle ih je svaka velika bura mnogo više tamanila. Ovce smo nekako bili uspjeli sakupit u kućice što smo onda imali za unutra spremat pšenicu i žitnu slamu za po zimi dodatak hrane volovima. U te kućice nije se moglo smestiti sve ovce, bili smo prisiljeni smestiti ih u stambene kuće; hrane im nije manjkalo, - hranili smo ih polomljenim granama pitomih i divljih maslina, što ovce rado jedu i hranjivo je za njih sasma dobro. Da bude veća katastrofa kroz to vrijeme dok su bile zbite u kućama 70 posto izlegle su janjci. U onoj velikoj stiski dosti ih je ginulo, a budući da naše ovce nisu naučne biti u štali nego stalno na čistom zraku po vani, ovce su obolile. Kroz istu godinu do jeseni uginulo je 60 posto ovaca da ih se nikako nije moglo spasiti. Prije i poslije tog nepamćenog visokog snijega, negda bi pao snijeg 6-15 centimetara po zemlji, ne bi se zaledio po stablima, nije ostao više 2 dana, po zemlji je znao trajati i 8 dana, ali s tim bi ozdravila sva priroda, naročito masline i sve ostale voćke. Za vrijeme tog velikog snijega bio je ciklon od bure koji je trajao 3 dana, i kako je podvelebitski kanal bio sve u jednom dimu što je more dizalo u zrak i zrakom ga nosilo. Po cijelom otoku Pagu, po zaleđenom snijegu, nastale su velike crne mrlje. Ljudi to nisu mogli odgonetati, od čega bi to moglo biti. Kada se je sasma stišala ta silna bura i nastala tišini, po cijelom podvelebitskom kanalu plivale su crknute iztučene sipe, od kojih je snijeg bio po površini crn. Cijelim kanalom po površini plivalo je svako jake vrsti ribe, od bijele ribe najviše su stradali zubaci. U Paškom zaljevu vreće su punili lubeni, mrene više dana dok se nije riba usmrdila. Taj je ciklon bio sa velikim ledom ispod nule do najnižeg niova.“ |
PAŽANI SU TAMARIS (KAMARIŽ) NAZIVALI SVETIM STABLOM
|
Od srednjeg vijeka do novog doba vinogradarstvo je na Pagu bila jedna od najvažnijih gospodarskih grana. No, uzgajati vinovu lozu na Pagu nije bilo lako. Jaka bura uništavala je plodove i stabla vinove loze. Najbolje tlo za sadnju vinove loze nalazilo se na područjima koja su bila izložena udarima bure. Najviše vinograda bilo je na Murvici, Vodicama, Svetoj Mariji Magdaleni, Svetom Marku, Julovici, na Svetom Ivanu i na Svilnom. U 19. stoljeću čak je 1. 670 hektara zemljišta bilo zasađeno vinovom lozom i za dobrih godina proizvodilo se oko 15. 000 hektolitara vina. Za usporedbu 2009. godine na Pagu je, prema neslužbenim podacima, proizvedeno oko 600 hektolitara vina. Kako bi lozu zaštitili od bure, vinogradari su uz redove vinove loze sadili trsku. No, uz vinograde su sadili i tamaris (paški: kamariž.). Trska i tamaris su ublažavali udare bure, a spriječavali su i hvatanje posolice na vinovu lozu. Trska se stavljala uz redove vinove loze, a tamaris se sadio na rubovima vinograda. Tako se pravio prirodni zid koji je trpio najjače udare bure. Tamaris je izuzetno otporan na buru, snijeg i hladnoću i prema starim zapisima, Pažani su ga nazivali svetim drvom. Taj naziv nije povezan s religijom, nego su Pažani, nazivajući ga svetim, tamarisu odavali počast, odavali su počast njegovoj nevjerojatnoj izrdžljivosti. Za hladne zime 1929. godine na Pagu su stradali mnogi vinogradi. Te godine u veljači je tri dana puhala orkanska bura i pao je snijeg koji je danima ostao zaleđen. Zima 2012. godine bila je hladnija od one 1929. godine, a upravo se na zimu 2012. godine potvrdilo kako je tamaris zaslužio naziv svetog drva. Procjenjuje se kako je na zimu 1929. godine bura puhala jačinom od oko 220 km/sat, dok je na zimu 2012. godine zabilježen udar bure od 252 km/sat. Za orkanske bure u siječnju 1929. godine temperatura zraka je iznosila -7 stupnjeva, a na zimu 2012. godine je na području Ledenika izmjereno -22 stupnja. Tako niska temperatura zraka na Pagu nikada prije nije zabilježena, što ne znači da se nije dogodila. No, u brojnim starim zapisima o vremenu na Pagu nigdje se ne spominje da je rt Svetog Kristofora (Krštoful) bio potpuno zaleđen te da se led podigao do crkvice, a to se dogodilo na zimu 2012. godine. Za hladnih zima 1929. i 2012. godine tamaris je preživio. Za velike hladnoće 2012. godine stradale su mnoge trske, ali to nije izazvalo čuđenje. No, bura je uništile i mnoge pitospore, a to je već izazvalo dosta čuđenja. Pitospora raste isključivo u naseljenom području i ono što je pretrpjela pitospora ne može se usporediti s onim što je pretrpio tamaris koji raste i izvan naseljenog područja. Tamaris je najviše trpio, na svojim je granama skupljao goleme količine posolice, na njegovim granama se hvatao led, bura ga je savijala do tla, ali je opstao i tako potvrdio status svetog drva, najotpornijeg na otoku.  |
PAG I STARE IGRE-TRIJA
 Nekada je u Pagu trilja, odnosno na paškom dijalektu trija, bila omiljena igra, a igrali su je djeca i odrasli, muškarci i žene. Najčešće se igralo uz Zbornu crkvu Marijinog Uznesenja gdje su na siciji uklesane (ucrtane) podloge za igru. Za igru su se koristili žetoni napravljeni od komadića lista pitospore, ponekad su se koristila zrna graha (fažol), a ponekad i petinarke (male kovanice). Svaki igrač je imao devet žetona. Pravila za triju su jednostavna. Igraju dva igrača, a svaki igrač ima devet žetona. Igra se na kvadratu koji je podijeljen u četiri manja, a kroz kvadrate je povučena dijagonalna crta. Dijagonalna crta siječe svaki kvadrat, a mjesto na kojem se sijeku crte je mjesto na koje se stavlja žeton. Pobjednik je igrač koji složi tri žetona na jednoj crti. U prvom dijelu igre igrači naizmjenično stavljaju žetone na dodirne točke. Pri postavljanju žetona igrači pokušavaju napraviti triju i međusobno se u tome ometaju. Na primjer, kada jedan igrač svojim žetonima pokrije dva polja na jednoj crti, protivnik svoj žeton stavi na treće polje. U drugom dijelu igre igrači pomiču žetone po crti kako bi pokrili tri polja i napravili triju. Žetoni se smiju pomicati samo po crti. Protivnikov žeton se ne smije preskakati. Igra je ponekad trajala vrlo kratko jer bi jedan igrač napravio triju već pri početnom razmještanju žetona. No, ponekad je trija trajala dugo, osobito ako su igrala dva iskusna igrača. U Pagu se trija igrala vrlo često. Za igru je smetala samo kiša. Bura nije smetala, osim što bi reful ponekad odnio komadiće listića pitospore ili zrna fažola. Zbog toga se za bure češće igralo s petinarkama, ako ih se imalo. Trija se redovito igrala nedjeljom poslije jutarnje mise. Nije poznato kada je i kako trija došla do Paga. U enciklopedijskim radovima o drevnim igrama navodi se kako je trilja stara oko 3. 500 godina. Igrala se u staroj Ateni i u starom Rimu. Mnoge igre koje su se stoljećima igrale u Pagu (na primjer žigarela) došle su iz starog Rima i možda je iz Rima u Pag došla i trija. Prema mnogim svjedočenjima, na siciji je podloga za triju postojala na početku 20. stoljeća. No, neki tvrde kako su kvadrati na siciji postojali i u 19. stoljeću. To bi moglo biti točno. Naime, na jednom crtežu iz sredine 19. stoljeća prikazana je pjaca, a na siciji su dva mladića koji sjede na način na koji sjede igrači dok igraju triju. |
NEKADA SE NA PAGU BAGREMOVO CVIJEĆE KORISTILO KAO JELO
 Na Pagu se bagrem (akacija) nazivao različitim nazivima, ali nikada onim pravim. Nazivao se pukac ili u množini pukci i „cviće ko se ide“ („cvijeće koje se jede“), a zabilježeni su i nazivi medar i medica. No, nikada se nije nazivao bagrem ili akacija. Bagrem je zanimljiv jer se na Pagu njegovo cvijeće koristilo za jelo. Cvijeće bagrema, nalik grozdu, bralo se dva do tri dana nakon otvaranja pupova jer je tada sočno i slatko. Naime, već nekoliko dana nakon cvata, cvijeće bagrema postaje oporo i gorko i ne može se koristiti za jelo. Cvijeće bagrema se najčešće jelo sirovo, svježe, odmah nakon branja. Koristilo se i kao dodatak miješanim salatama. Na nekim dijelovima otoka Paga se pohalo. Priprema za pohanje je bila jednostavna. Cvjetove se odvajalo od stabljike i stavljalo u vodu na oko pola sata. Zatim bi se cvijetovi dobro procijedili, zgnječilo bi ih se rukama i oblikovalo u kuglice ili u plošne oblike i pohalo. Bagremovo cvijeće se koristilo i kao dodatak prženim jajima. U dostupnoj literaturi o flori i fauni otoka Paga ne navodi se kada je bagrem prvi puta posađen na Pagu. U Europi je bagrem prvi puta posađen na početku 17. stoljeća, a prema nekim izvorima, u to vrijeme je posađen i u Veneciji. Pag je u 17. stoljeću bio dio Mletačke Republike. Pažani su bili vrlo poduzetni i iz Venecije su u Pag donosili sve novo što bi se pojavilo na tržištu. Zbog toga bi se moglo pretpostaviti kako je bagrem posađen na Pagu u 17. stoljeću. No, za to nema dokaza. Ako bagrem nije donesen na Pag u 17. stoljeću, možda je donesen na početku 20. stoljeća. Naime, na Bašaci je paški načelnik Frane Budak početkom 20. stoljeća uredio botanički vrt u kojem su posađene sadnice brojnih biljaka iz raznih zemalja. Međutim, jedne noći, prije nego su se biljke razvile, botanički vrt je prekopan, biljke su zgažene i vrt je bio potpuno uništen. Nikada se nije doznalo tko je to napravio i zbog čega, a iz nekog razloga Budak ga nije pokušao obnoviti. Međutim, od Bukakovog botaničkog vrta je ipak nešto ostalo. Ostale su neke biljke, kao što je na primjer japanska mimoza koja je još uvijek prilično rasprostranjena, premda se dosta uništava. Možda je i bagrem jedan od ostataka Budakovog botaničkog vrta. Pažani su bagrem koristili u praktične svrhe. Zbog karakterističnog korijenja i otpornosti, stabla bagrema su se koristila za sprečavanje erozije tla. To bi moglo objasniti zašto ga je najviše posađeno u Starom gradu, na kosinama koje su bile izložene jakoj eroziji. Pedesetih godina 20. st. na Goliji je uređen velik gradski park koji je, u većem dijelu, napravljen nasipanjem zemlje crvenice i crnice na muljevitu podlogu uz more. Na granici parka i, u to vrijeme, muljevitog žala, posađen je bagrem koji je spriječavao odron zemlje i eroziju. Nakon izgradnje zidića i kasnije rive, stabla bagrema više nisu bila potrebna, ali nisu uklonjena. Većina je uništena tek posljednjih desetak godina. Prema nekim izvorima, koji nisu dovoljno pouzdani, u Pagu je oko 1940. godine bilo najmanje 200 stabala bagrema. Danas ih ima vrlo malo. Bagrem se nije sadio izvan naseljenog područja jer je bio opasan za neke domaće životinje i neke vrste divljači. Naime, na bagremu je otrovno sve osim cvijeta. Životinje su se mogle otrovati ako bi jele bagremovu koru ili listove. Bagremov med se od davnina smatra ljekovitim, a najviše se koristi za smirenje i liječenje nesanice. Zanimljivo je, međutim, da se u dokumentima iz sredine 19. stoljeća o proizvodnji meda na Pagu, spominje med od vrijeska i od kadulje (slavuje), ali se ne spominje bagremov med. Nije poznato zašto paški medari nisu vrcali u vrijeme cvata bagrema. Bagrem se stoljećima koristio za spriječavanje erozije tla, cvjetovi bagrema su se jeli, a danas je bagrem samo ukrasna biljka. Josip Portada |
MR. DON DARIO TIČIĆ: "DOŠAŠĆE IZMEĐU TEOLOGIJE, LITURGIJE I PRAKSE"- S PREDAVANJA ODRŽANOG U KNEŽEVOM DVORU U PAGU, 15. 12. 2013. GODINE
 Mr. don Dario Tičić održao je u Kneževom dvoru u Pagu predavanje na temu „Došašće između teologije, liturgije i prakse“. Mr. don Dario Tičić govorio je o značenju, smislu i povijesti Doašašća ili Adventa, razdoblja koje prethodi Božiću te o nekim aspektima dočekivanja Božića u Pagu. Donosimo službeni dio predavanja. Teologija i liturgija Došašće je vrijeme od četiri tjedna, ispunjeno radosnim išćekivanjem rođendana Isusa Krista. To je ono drago vrijeme koje prethodi svetkovini Božića, nerijetko pretvoreno u bezglavu jurnjavu priprema, osobito prema svom kraju, a vrhunc takve situacije je obično na Badnjak oko podneva. Adventus, Prišašće, Došašće, Dolazak je duboko i ozbiljno vrijeme promišljanja o svom vlastitom životu u svjetlu Kristova ponovnog dolaska. Ono se izvanredno nadovezuje na sjetu mjeseca studenoga, koji je obilježen u svom startu na promišljanja o životu koji zamire na Zemlji i o nedokučivoj stvarnosti zagrobnog života, u kojeg kao vjernici kršćani, vjerujemo. Svoju formu od četiri tjedna, Došašće zadobiva u 7. stoljeću, mada se ono kroz vrijeme na različite načine formiralo. U Milanu i na području milanske nadbiskupije, odnosno na području takozvane Amnbrozijanske liturgije, Došašće započima o spomendanu Svetog Martina. To je Došašće od sedam tjedana. Kod nas na zapadu, to jest na području rimokatoličke liturgije, Došašće započima o blagdanu Svetog Andrije, apostola i traje četiri tjedna. Prva dva tjedna rezervirana su za promišljanja o onom dugom čekanju stoljeća na dolazak Mesije, to postaje vrijeme iščekivanja, obraćenja i nade. Duga stoljeća čekanja Obećanog, sažeta su u dva tjedna Došašća. Kroz to vrijeme najviše od svih likova dolazi do izražaja prorok Izaija i Ivan Krstitelj, te će svatko od njih dvojice na svoj način progovoriti vjerničkom srcu. Prvi će navještati Djevicu koja ima roditi, a drugi upozorava na pripremu puta Gospodinu koji ima doći. Od 17. prosinca započimaju prvilegirani dani. Svaki dan ima svoju vlastitu poruku i dubinu. To su dani kada se proživljava ono neposredno vrijeme pred dolazak Sina Božjega u tijelu, među nama. Čitaju se odlomci Evanđelja koji govore o neposrednim događajima koji su prethodili Kristovu rođenju. Nabrojimo samo neke: navještaj rođenja Ivana Krstitelja, Navještenje Gospodinovo i sve što je povezano s tim događajima. Ono što na poseban način obilježava to privilegirano vrijeme su takozvane O-antifone. One su biser zapadne liturgije. Koriste se kao predpjev kantiku Zaharijinom u jutro i Marijinom hvalospjevu Veliča, na večer u sklopu Časoslova. O Mudrosti, što iz usta Vječnog Oca izvireš i sjendog kraja do drugog po cijelom svijetu dopreš, sve hrabro blago redeći, dođi među nas, vodi nas, da pravi put nam pokažeš. Ovih antifona ima devet, svaka se pjeva svoj dan. One sačinjavaju stanovitu Devetnicu Božića, uzdižu srca vjernih, pripremaju narod na blagdan, a liturgija općenito tih dana, svojom uniformiranošću i u isti tren otvorenošću, odgaja za pravi duh iščekivanja Božića, kao povijesno spasenjskog događaja. Vrhunac je u Misi bdijenja koja se slavi i na Badnjak kad padne noć. Tada se čita Matejevo Evanđelje koje govori o Kristovim pretcima u tijelu, u genealogiji od Abrahama do Josipa sina Matanova, kome se rodio Isus. Na Misi Ponoćnici, čita se Lukin izvještaj o popisu i rođenju Kristovom u Betlehemskoj štali, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu...Ako ikoji kršćanski blagdan počiva u svojim temeljima, na poganskoj formi slavlja u jedinici vremena, onda je to svakako Božić. Stari Rim je slavio 25. prosinca dan nepobjedivog boga sunca, Dies soli invicti. Zaista, od 25. prosinca se dan produljuje i sunce biva sve jače. Kršćani su stavili Krista kao nepobjedivo Sunce, na dan 25. 12. pokazujući svima da je on smisao povijesti. Na istoku je Božić 6. na 7. siječnja, kada pada naša svetkovina Bogojavljenja, svetkovina koja je u korijenu starija i značajnija od samog Božića i to nas povezuje s Istokom. U antici, pred veliki blagdan sunca, rimski su patriciji pripuštali od 17. prosinca, svoje robove k stolu, bili su slobodniji i uživali su makar malo u dobrohotnosti svojih gospodara. Bila je to priprema za veliki dan sunca. Crkva je tu kasnije stavila te dane kao dane najbliže priprave za svetkovinu Porođenja Isusova, kroz tekstove, pjesme i kasnije pobožnu praksu kroz dugi niz stoljeća. Praksa Kada čujemo izgovorenu riječ Došašće, najčešće nam pada napamet vjenčić ili vijenac, ovisi o veličini. Sa svoje četiri svijeće u svim mogućim bojama i kombinacijama, dolazi nam sa sjevera Europe, Germanskih zemalja i Sjeverne Amerike. Nema kršćanskog kraja na Zemlji kome je on kao fenomen stran. Opće je prihvaćen, kako u domovma tako i u crkvama. Posljednjih dvadesetak godina rado je viđen u našoj sredini, od crkve, domova, ureda, gotovo svugdje. Vatikanska Kongregacija za Bogoštovlje i disciplinu sakramenata, u svom Direktoriju, pravilniku o pučkoj pobožnosti i liturgiji, prepoznaje ga kao nešto pozitivno i opće prihvaćeno. Teorija da je adventski vjenac poganština, je izraz nerazumijevanja stvari. Kako se pale svijeće, tako je Božić bliže, a on je najveće svjetlo-Krist. Mise Zornice ili negdje prozvane Petelinske mise, od peteha, Mise takozvane galli cantus, kad pjevaju pijetli, dakle u zoru, nisu donedavna bile uobičajene uz Jadransku obalu, osim rano u korizmi, negdje na otocima ili rane mise za mrtve na Mrtvi dan, do reforme liturgije. Adventske zornice su gotovo opće raširena pojava, fenomen svoje vrste, jer ćete ranom zorom u crkvama ponajčešće vidjeti one kojih redovito nema usred dana na Misi...Kako se slave te Mise i na koji način, ovisi. Negdje cijelo Došašće, negdje devet dana. Misama zornicama želi se dočekati dan, biti budni u iščekivanju, otvoriti vrata Gospodinu koji ima doći. Vrhunac tih Zornica je ona na Božić u zoru, pastirska Misa u kojoj se čita Evanđelje koje govori o pastirima koji potiču jedan drugoga da pođu do Betlehema vidjeti što se dogodilo, događaj kojeg im obznani Gospodin. Vrijeme došašća je uvijek hranilo pobožnu hrvatsku dušu. To je vrijeme darivanja i kada sci nekako više nastojimo biti makar malo bolji i susretljiviji jedni prema drugima. Spomendan Svete Lucije, svima nam je od djetinjstva u pamćenju, jer se tada dariva djecu. Sveti Nikola nikad nije donosio darove. To je bilo rezervirano Luciji. Famozni refren „Santa Lucia, mamma mia, porta i bomboni in calza mia!“ mistični su ditiramb koji nas veže uz ovu dragu sveticu iz prvih kršćanskih vremena. Na mjesto zaključka Došašće u Pagu nije nikada imalo neko posebnije obilježje, osim Svete Lucije i redovitih priprema za Božić. Branje sobine, friganje frit, kadit tamijanom od šumpreša ili važića na fildofer i cekanje kad ćemo poć u Velu crikvu na ponoćnicu, bil su udarni fenomeni Došašća na izmaku i nadolaska Porojenja Isusovog. Komina više nema, komin kao instituciju, zamijenili su primaće i dnevni boravci. Frite se frigaju kao i prije, a na ponoćnicu se, Bogu hvala, i dan danas ide u našu Velu Crikvu. Još se osjeti miris tamijana, kako po kućama, barem nekima, tako i u crkvi. Tamo smo vezani sa našim pradedima i prananama, ocima i materama, s našim malim, ali velikim Bogom i nikako drugačije. Shvatimo da je Bog ušao u našu ljudsku povijest kao Bog i kao Čovjek, sviđalo se to nekima ili ne. Došašće i Božić nisu samo ono nešto izvana. Ono iznutra dat će smisao svemu što izvana činimo. Tako će se Božić već sada dogoditi. Na dobro Vam svima došlo Porojenje Isusovo! Pag, Knežev dvor, III. Adventa, 15. XII. 2013. |
