Sasvim prosjecan junak

Hej, evo i mene !
Jesam li vam falio ?
Život me baš i nije mazio,
no, nisam se žalio.

Jeseni i zime,
proljeća i ljeta,
prolazila su mirno pokraj mene.
Skrivao sam se u kutu svijeta,
živio sam od uspomene.

Ovo je moja pjesma
u tihoj i hladnoj noći.
Puno drugima dajem,
a malo uzimam sebi.
A opet ostajem u samoći.

Biti uvijek u pravu,
Najveća mi je mana.
A naći se u pravo vrijeme,
na pravome mjestu,
čekam do današnjega dana.

(A.J.)
dne 25. kolovoza 2011.

Sve što imam rado bih ti dao,
i moju tugu, visoku, što stremi prema dugi.
Na tvrdu zemlju s gorkom utjehom sam pao,
uzet će te sada netko drugi.

Svakim lijepom riječju misliš da te lažem,
isprikama novim moje vruće srce hladiš.
Ostaje mi samo da ti kažem
kako trebaš paziti što radiš.

Još te uvijek pogledom ispratim,
kad pokraj mene prođeš, osmjeha nespretna.
Kako vrijeme nipošto ne mogu da vratim,
neka moja ljubav ostane nesretna.

(A.J.)
kolovoza 2011.

Isključujem glazbu, duboko udišem i zatvaram izmorene oči. Dug je dan za mnom, znam i sam kako sam zaslužio malo odmora. Puštam tišinu neka me obuzme, prepuštam joj se u cijelosti. Zaboravljam na buku, vrevu, metež i cjelodnevnu žurbu koja se ponavlja iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, godinu za godinom. Dok sam puknuo prstima, život je pri kraju, a ja se trebam zapitati jesam li zaista živio ? Uhvaćen u mrežu rutine, izvučen iz nemirnog mora života, brzo ću skončati svoje neznatno Trajanje na ovome smiješnom svijetu. Smijat će mi se priprosti Ribari, koji bi me se u moćnome i nepredvidivome moru bojali, a ovako zapetljanog i samog me prijezirom izruguju.

Udišem još jednom, izdišem tišinu. Zaboravljam na buku. U buci se nikada nije čulo ništa pametno.


Razmišljam, nisam ja antički junak tragedije, pa da mi se sve dogodi unutar jednoga dana, na istome mjestu i na isti način.

Pamtim svaku sliku koju vidim na sklopljenim zjenicama i ne obazirem se na Ribare. Plovim dalje na valu misli, puštam neka me ponese daleko.

Zamišljam da more teče. Činim da mojom maštom poteče more mojih misli, sve do ruba Svijeta.

I tamo, neka se uzburkana voda prelije u Bezdan. A ja ostajem, sakriven od Ribara u Kutu Svijeta, sam, ali gord i ponosan.

(A.J.)
kolovoza 2011.

Svijet prazni moje baterije,
žvačem bačenu kost.
Dosta mi je i bitka i materije,
ovaj život je domaćin,
a ja sam samo gost.

Trudim se živjeti u duhu svoga vremena,
no, nije lako slijediti misli tijek.
Noga mi polako klizi izvan stremena,
ponavljam da za pjesnike nije ovaj vijek.

Sinestezija se klima, ritam aritmičan,
pred bujicom svijeta što drvlje prosjeka nosi,
stih je bijel, bjelji, prozračan...
(oprostite digresiju ovu, pažnju obratite posljednjem slovu)
pred čovjekom smo obučeni, a pred Bogom bosi.

Suviše rijetko gledam u nebo. Shvatio sam to koračajući sparnim i praznim ulicama svojega grada, pogleda uperena u svoje stare patike, s cigaretom među prstima, zadubljen u prolazne misli. Koliko je samo prelijepih zvjezdanih noći izblijedilo ponad moga maloga prozora, ugrijanog ljetnom vrućinom. A tek koliko sam divnih, djevičanski bijelih oblaka, neograničenih u svojoj ljepoti i oblicima propustio iznad svoga prozora, svoga doma, svojega grada i domovine. Umjesto u te tihe i veličanstvene lađe, gledah u automobile koji se dosadno kotrljahu izrovanom cestom moje dugačke ulice. Gledao sam ljude, nasmiješenu djecu, ozbiljne roditelje i namrštene starce, čije bore podsjećaju na zamišljene linije kojima se na papiru spajaju veličanstvena zviježđa toga Istoga Neba. Koliko li sam toga samo propustio u svojoj maloljetnosti Duha i Tijela.
Prirodu sam zamijenio Strojem, a Boga Čovjekom.
Osjećam kako me prate uspomene iz naprasno prekinutoga djetinjstva, poput prve zrake sunca koja mi ranim jutrom ometa san. Zrake poput glasnika bolje budućnosti s Vječnoga Neba.

A.J.