Sasvim prosjecan junak

Svijet prazni moje baterije,
žvačem bačenu kost.
Dosta mi je i bitka i materije,
ovaj život je domaćin,
a ja sam samo gost.

Trudim se živjeti u duhu svoga vremena,
no, nije lako slijediti misli tijek.
Noga mi polako klizi izvan stremena,
ponavljam da za pjesnike nije ovaj vijek.

Sinestezija se klima, ritam aritmičan,
pred bujicom svijeta što drvlje prosjeka nosi,
stih je bijel, bjelji, prozračan...
(oprostite digresiju ovu, pažnju obratite posljednjem slovu)
pred čovjekom smo obučeni, a pred Bogom bosi.