Sasvim prosjecan junak

Suviše rijetko gledam u nebo. Shvatio sam to koračajući sparnim i praznim ulicama svojega grada, pogleda uperena u svoje stare patike, s cigaretom među prstima, zadubljen u prolazne misli. Koliko je samo prelijepih zvjezdanih noći izblijedilo ponad moga maloga prozora, ugrijanog ljetnom vrućinom. A tek koliko sam divnih, djevičanski bijelih oblaka, neograničenih u svojoj ljepoti i oblicima propustio iznad svoga prozora, svoga doma, svojega grada i domovine. Umjesto u te tihe i veličanstvene lađe, gledah u automobile koji se dosadno kotrljahu izrovanom cestom moje dugačke ulice. Gledao sam ljude, nasmiješenu djecu, ozbiljne roditelje i namrštene starce, čije bore podsjećaju na zamišljene linije kojima se na papiru spajaju veličanstvena zviježđa toga Istoga Neba. Koliko li sam toga samo propustio u svojoj maloljetnosti Duha i Tijela.
Prirodu sam zamijenio Strojem, a Boga Čovjekom.
Osjećam kako me prate uspomene iz naprasno prekinutoga djetinjstva, poput prve zrake sunca koja mi ranim jutrom ometa san. Zrake poput glasnika bolje budućnosti s Vječnoga Neba.

A.J.